Zenski Tibetanski samostan Geden Choeling

U susret mi je pritrcala stara monahinja, sa sirokim osmjehom i rasirenih ruku. Obucena je u tradicionalnu bordo odoru. Odvela me do ureda gdje sam dobila kljuc, a razgovorom s nekoliko njih sam shvatila da uopce ne govore Engleski. Tu i tamo neka rijec.
Sobica je, naravno, broj 7, te se sastoji od 2 kreveta s prilicno tvrdim madracem, i prozorom koji gleda na dvoriste i hram u kojem se mantra vec u 5 ujutro. Zvuci fenomenalno! Kako se pjeva, zvuk se odbija pa se jos dobiva efekt jeke, ma prekrasno. Naumila sam snimiti mali video sa zvukom na mom foticu, jer je pre dobro.
Vrijeme u Mcleodu je vrlo maglovito a kisa pada svaki dan. Sve je vlazno, ali nije hladno. Prva tri dana sam imala dojam da mi je vruce i hladno u isto vrijeme. Ulice su strme i mokre, uvijek trube neki automobili, rikse, motori, sve u masi ljudi, krava i pasa... Sa strane ulice koja je siroka oko 2 metra prodaje se voce i povrce, te su jedan do drugog nacickani ducani s odjecom, nakitom, kristalima, knjigama... Ima brdo zanimljivih stvari. Restorana ima zaista svakakvih. Moj omiljeni je Carpe Diem u Joggibara ulici koji drze simpa mladi Tibetanci, a jela se sastoje od tibetanske, kineske, tajlandske i talijanske kuhinje. Tradicionalno jelo mommo, punjenu tjesteninu prodaju tibetanke pokraj ceste. 5 komada za 10 rupija (1 kn). Jako su simpa. Probala sam i thukpu, tibetansku juhu s rezancima u pravom tibetanskom restoranu. Dakle plakala sam od ljutine i plazila jezik. Skoro sam umrla koliko je to ljuto. Mislila sam hrabro pojesti, ali skoro samo odustala. Morala sam cekati da se skroz ohladi da bi ljutina donekle ishlapila. Drustvo mi je pravila Leah iz Izraela, jako draga zena, oko 50tak godina, koja je ostavila troje odrasle djece doma i posla u duhovnu pustolovinu. Ovdje svaki dan upoznate nekoliko ljudi. Svi su vrlo komunikativni, ako dodjes sam pozovu te za tvoj stol, ili ti pozoves nekoga. U tri cetri dana se vec upozna gotovo cijelo mjesto. Sto ces, kada se Mcleod sastoji od prakticno dvije ulice.
U mom samostanu sam se najvise sprijateljila s dvije mlade opatice, Kesun i Lobsang. Imaju 23 godine. Dosle su iz Tibeta prije tri godine, pjesaceci tjedan dana. Fale im roditelji, braca i sestre. Ipak, tehnologija im pomaze da se vide i cuju s njima preko Skypa. Svake veceri ih ucim engleski, za koju prigodu sam kupila udzbenik i tibetansko-engleski rijecnik. Prilicno sam ljuta na njihovu uciteljicu, zato sto u dvije godine ucenja Engleskog nisu ucile niti osnovna vremena. A da ne kazem da niti jedna nema rijecnik, a on ne postoji niti u skolskoj knjiznici. Uopce mi nije jasno kako izgleda ta nastava.
Monahinje su plahe i sramezljive, a kad se malo opuste, onda se cerekaju i zezaju cijelo vrijeme. Danas sam ih vodila van na rucak, i obje su izabrale jesti pizzu. Super smo se zabavljale. Inace njihov dnevni raspored traje od 5 ujutro do ponoci. Imaju nastavu, rucak, debatiranje, domacu zadacu a navecer setaju po dvoristu i svaka uci napamet budisticke tekstove, pjevajuci naglas.
U duhovnom smislu rekla bih da cijeli Mcleod vise zeljom za dobrim biznisom nego duhovnom visinom. Zapadnjaci su puno cisceg srca i ozbiljnijeg shvacanja nego domaci ljudi. Sve vrvi od profesionalnih prosjaka koji inace imaju bogate kuce, pa se onda obuku u krpe, posude neko dijete iz sela za 10 rupija, pa onda krenu na posao... Monasi ceznu za vizom u evropske zemlje ili ameriku, pa me je jedan Lama cak pitao da li bi se udala za njega da dobije papire. Pricao mi je kako je tako njegov prijatelj otisao u ameriku, i sad tamo pere sudje u restoranu i vise ne zeli biti monah. Kaze da vecina njih ako odu u roku od par godina odustanu od monaskog zivota i prionu onom zapadnjackom... Meni je to pre tuzno... A eto... i to je zivot.
Naravno da svatko ovdje prozivljava i svoje unutarnje duhovno iskustvo, ali o tome ne mogu pisati ovdje... Pricat cu kad se vidimo ;-)