ponedjeljak, 28. prosinca 2009.

Dalaj Lamin hram i kora

Prateci rijeku ljudi ne mozete promasiti gdje se nalazi glavni hram. Tu se slijeva rijeka monaha i monahinja u crvenim odorama, stari Tibetanci koji mole krunicu, ali i mnostvo domacih turista koji vole obilaziti mnogobrojna Indijska svetista. Nas dvije smo, kao teska egzotika, cesta meta za fotografiranje. Svi hoce imati nasu sliku. I naravno, svi misle da smo Ruskinje... idu za nama i vicu -harasho!
Ja jako volim glavni hram, gdje cesto sjednem u ugao i upijam izuzetno mirnu energiju, koja se ne da uzdrmati konstantnim kretanjem turista. Mnogi rade prostraciju kad udju, a obicaj je nakloniti se sklopljenih ruku pred Dalaj Laminom stolicom, te je nakon toga dotaknuti celom. Tako se radi i ispred Budinog kipa i to na sve tri strane, te na kraju ispod velikog regala sa svetim tekstovima. U toj dvorani monasi i monahinje imaju ispite iz Budisticke filozofije, koju polazu u obliku debatiranja. To im je vrlo neugodno jer moraju odgovarati pred cijelim razredom i svim uciteljima. Pratile smo jedan dan mlade monahe kako to rade, i bome je onaj koji je odgovarao bio sivo-zelen u licu. Siroce.

Ovaj sa strane sa brcicima je Padmasambhava ili Guru Rinpoche, koji je donio Budizam na Tibet, pa se slavi u gotovo svakom hramu. Naime u to vrijeme je jedan Tibetanski vladar htio sagraditi prvi hram i samostan, ali nikako nije islo. Onda su pozvali Guru Rinpochea koji je dosao iz Indije i savladao demonske sile koje su sprecavale izgradnju, te je zatim godinama poducavao na Tibetu.

U smjeru kazaljke na satu, cijeli hram opasuje staza, koja simbolizira molitvu u hodu, a zove se kora. Tu je jako lijepo setati, ima puno molitvenih zastavica, molitvenih kotaca, ptica, majmuna i krava. Svako toliko nalaze se klupice na kojima odmaraju vremesni tibetanci, koji vole tuda hodati i moliti. Sa strane se nalaze hrpice kamenja sa uklesanim molitvama, a i obicaj je kad se predje neki put staviti svoj kamen na postojecu hrpu, sto smo i mi ucinile.

Pred kraj kore nalazi se cijelo brdo sa mnogobrojnim stupama - gradjevinama koje izgledaju kao zvono sa posmrtnim ostacima mnogih utjecajnih osoba u budizmu. Smatra se da njihov duh i znanje i dalje djeluje na ove prostore, te im se svakodnevno pale molitveni stapici.

Uz put smo uzivale u prekrasnom podnevnom suncu - oko 17 stupnjeva. Tu svi uzivaju u suncu, i ljudi i zivotinje, jer ujutro i navecer je prilicno hladno. Dolje daleko u nizinu, u izmaglici nazire se Dharamsala. Iznad nas krice gavrani, zajedno sa pjevom mnostva drugih ptica, uz zvukove majmuna i lajanje pasa... Uzivamo u mnogim himalajskim cvjetovima, koje kod nas mozete vidjeti tek u svibnju. Cak smo vidjele drvo limuna sa malim, kao orasi velikim limunima.
Divan je zrak ovdje, u susnom razdoblju. Ipak, hodanje na 3000 m nadmorske visine prilicno je zamorno...

Bozic u Indiji


Na sam Bozic odlucile smo se otici na misu ujutro u 10 sati u nadaleko jedinu krscansku crkvu Sv. Ivana u Sumi (St. John in the forest). Crkva je gradjena od kamena sa krovom od drvenih greda, jednostavno uredjena. Jedini ukras iznad skromnog oltara je prekrasan vitraj vrlo lijepe izrade, cije boje daju jos veci kontrast tamnoj unutrasnjosti i vanjsom mracnom sumskom okruzenju. Do tuda se moze doci i pjesice, ali mi smo uzele taksi koji nas je cekao i za povratak. Cijelo putovanje kosta 12 kuna.
Sumnicavo smo gledale indijskog svecenika koji ne zna ni rijeci engleski. Na koncu je cijelu misu odrzala americka krscanska mladez u njihovom stilu - protestantske slave Bozica i Isusa. Dobili smo papire sa tekstom Bozicnih pjesama, a izmedju toga su se izmjenjivale mlade amerikanke citajuci psalme iz Biblije sa zanesenim pogledom prema nebu. Cijelu idilu je povremeno prekidala glasna svadja majmuna i psa koji su se svadili na ulazu u crkvu. Zvucalo je kao da se bore neke mracne sile, uz mnostvo prijeteceg rezanja, haha...
Adrijana i ja smo cekale da svecenik progovori ili da bar netko izmoli Oce nas... Medjutim, nista.
Na kraju je svecenik progovorio tri nerazumljive rijeci i pokazao prema izlazu. Mi smo tada izgovorile Oce nas na hrvatskom i pruzile si ruku - mir s tobom...
Ipak, bilo je slatko i simpaticno, kao da smo nasukani na nekom otoku, pa se sve improvizira kako se tko sjeca...
Na izlazu nas je docekalo mnostvo prosjaka ocekujuci milodare, a nas je zaustavila neka nadobudna indijka koja najavljue Isusov drugi dolazak. Htjela je da damo izjavu o tome sto za nas znaci bozic za njezinu veb stranicu! Zamisli!

četvrtak, 24. prosinca 2009.

Hrana ... njam njam


Kakav se nevjerojatan pogled pruza sa krovne terase naseg omiljenog restorana Karpe diem. Ekipa Radju, Ramu, Samu i Tsotre ovaj boravak cine trostruko ugodnijim. Naravno da me se sjecaju nakon godinu i pol dana, a Adrijana se odmah zaljubila i u njih, u ambijent i hranu. Kao da smo u nekoj velikoj sretnoj obitelji... Ovo na slici je pogled na Himalaju u popodnevnim satima, kada sunce crveno oboji dio planina, a u daljini se vide snjezni vrhovi. Cudna je ovdje klima... na suncu vruce, u hladu brrr... U mjestu ima palmi, naranci i ostalog tropskog drveca, iako zna biti snijeg i minus 12 i 1. mjesec. Kazu da imamo srece ove godine...

U Carpe diemu ima Indijske, Tibetanske, Meksicke, Tajlandske, Talijanske i Kontinentalne (evropske) hrane. I uvijek ima sve na jelovniku. I ne mozete vjerovati kojom brzinom dobijete sve naruceno i kako lijepo aranzirano, a tek kako fino...
Mi Hrvati samo mislimo kako znamo kuhati... Omiljeni dorucak nam je tost s maslacem i djemom i to s nekim finim bobicama koje ne znamo imenovati. Zatim slijedi porridge ili zobena kasa u mlijeku, koju Adrijana jede s cokoladom a ja sa suhim vocem. Pre fino! Za rucak jedemo svasta - riza sa dhalom - lecom na saft i povrcem u pikantnom umaku na indijski, nekad meksicki burito sa grahom sirom i povrcem, nekad tofu burger s pomfrijem i povrcem... uglavnom ne stedi se na povrcu i salata se dobiva uz gotovo svako jelo. U krusnoj peci na krovu peku se chapatti - mali malo deblji mlinci koji se mogu jesti uz svako jelo, a mozete dobiti i pravu pizzu, iako je tijesto malo neslano, a paradajz umak bocu pre kiseo... medjutim, sve je fino i fisko! Tu se na krovu sjedi ili lezi na niskim madracima i cuju se razne price i iskustva iz cijelog svijeta, navecer uvijek netko nesto svira ili pjeva i za cas nastane spontani tulum!

Nadjeni radnici za budisticki centar na Zumberku!


Setajuci centrom Mcleod Ganja ne mozete promasiti mali ali prekrasan hram koji se nalazi izmedju dvije glavne ulice Jogiwarra road i Temple road. Omedjen je crvenim dharma kotacima na kojima je sarenim tibetanskim slovima ispisano om mani padme hum. Usle smo unutra i uvidjele da su radovi u tijeku, nesto restauracije, a na krovu rade posve novog Budu i ornamente po zidu i krovu. To je nesto prekrasno! Pitamo decke koji imaju oko 25 godina gdje su ucili, a oni kazu da su bar 5 godina ucili u Norbulinki (to je Tibetanski institut za umjetnost koji se nalazi oko sat vremena voznje odavde).
Proucavam rezbarije i pitam kako to da se ne lome rubovi. On kaze da koriste smjesu cementa pomijesanu sa gumenim prahom, a za statuu Bude koriste cement pomijesan sa vlaknima.
Ja van sebe od srece jer je jedan od mojih ciljeva bio da nadjem radnike za budisticki centar koji planiram sagraditi na Zumberku, naravno sa pripadajucim hramom.
Dakle oni rade za 300 rupija po osobi dnevno (30 kn)! Odmah mi je napisao e-mail kistom na komadu kartona, jer nismo imali nista drugo kod sebe. Rekao je kako su sami sagradili cijeli hram i da im je treblo dvije godine da sve urede. A rucnog rada ima zaista mnogo!
Pozvao nas je da ucimo kako se to radi sto nas je odusevilo. Ionako smo htjele upisati se na tecaj Tibetanskih tradicionalnih umjetnosti.

Osim toga danas je dosla dobra vijest. 27.12. Dalaj Lama dolazi u Mcleod! 31.12. biti ce posebna procesija po mjestu, kada su svi samostani okiceni sa puno cvijeca. Moje opatice kazu kako je to prekrasan dozivljaj. Kao da to svi odjednom saznaju, grad se puni ljudima, a standovi s nakitom i raznim drugim stvarcicama mnoze se rekordnom brzinom.
Sutra, 25. imamo poseban rucak kod naseg Tibetanskog ucitelja, koji nas je pozvao povodom Bozica, a ujutro imamo misu u ckvi Sv. Ivana u Sumi (st. John inthe Forest), koja je stotinama kilometara uokolo jedina krscanska crkva. U mjestu ima nesto malo krscana, uglavnom kao posljedica Britanske vladavine u ovom podrucju. Ovdje svi slave sve blagdane, bilo da su Hindusi, Budisti, Sikhi ili Krscani...

srijeda, 23. prosinca 2009.

Razgovor sa lamom Tsultrem Gyatso



Imam dojam da trcimo od jutra do mraka... toliko toga za vidjeti i uciniti...
Navecer ucimo Tibetanski i zauzvrat Engleski sa Kalsang i Lobsang, u 14 sati ja njihovog ucitelja Tsultrem Gyatso ucim Engleski.
Idemo na tecaj meditacije i joge kod Shivam gurua, u 17 sati... plus masa drugih sitnica...

Bilo mi je jako drago vidjeti ucitelja kojega sponzoriraju moji prijatelji Kristina i Mathias, koji inace boluje od dijabetesa i jos nekih boljki pa su mu potrebni redoviti lijekovi...
Zivi u maloj sobici 2,5 x 2,5 u kojoj stane samo uzak krevet, i mali madrac na podu za goste. Mnoge opatice imaju puno vecu sobu od njega. Unutra je hladno, kao i u ostalim sobama nema grijanja. Iako monahinjama nije dozvoljeno imati grijanje u sobi zbog velikog racuna za struju, ucitelj bi je mogao imati. Ipak on ne zeli jer smatra da grijalica oslabljuje njegov organizam i pogoduje razvoju bolesti. Veselo se smije sjedeci na svom krevetu, a ja i moje tri prijateljice monahinje su se smjestile do mene na podu.
Ucitelj mahne rukom i odmah se iz termosice posluzuje omiljeno tibetansko pice - vruca voda. To non stop piju, kazu da je zdravo za organizam zimi. Drugog grijanja nema. Nakon uobicajenih pozdrava i dobrih zelja, iskoristila sam prisustvo prevoditeljice Sonam da pita ucitelja par pitanja.
I tako rekoh: - Kod nas na zapadu ljudi imaju velikih problema sa osjecajem straha i krivnje. Koji bi bio najbolji nacin za rjesenje tog problema?
I tada nastade graja: prevode sve tri u isto vrijeme - ucitelj postavlja pitanja - nije im nesto jasno.
Pita me - kako osjeca se kriv? Zar je napravio nesto lose?
Ja kazem - ne, osjeca se kriv bez razloga, to je emocija koja je stalna i blokira...
Opet oni vijecaju.... i tada svi skuzimo - oni uopce na Tibetanskom nemaju rijec za osjecaj krivnje. Imaju samo za pogrijesiti.
Ucitelj koncentrirano razmislja - i napokon kaze: - sve takve emocije nastaju zbog vezanosti - vezanost za emociju, za dogadjaj, za ego, treba promisljati o tome i otpustiti takvu vezanost.
Ja mu kazem: razumijem, ali ljudi kod nas bas nemaju puno vremena za razmisljati o takvim stvarima. Ja imam sat vremena da nekog nesto naucim, sto biste vi poducili u tih sat vremena?
Sonam prevodi, a uciteljeve oci se razgolace u cudjenju, a onda udari rukom po koljenu i grohotom se pocne smijati. Vrti glavom lijevo desno i kaze - tesko se nesto moze promijeniti u tako malo vremena. U Budizmu postoje mnoge vjezbe i tehnike za rjesavanje takvih problema, ali za sve to treba puno vremena.
Uzdahnula sam sjetno, s obzirom da znam kako se doma ljudi muce s tim emocijama...
Popricali smo jos dosta dugo i onda se dogovorili da cu ga uciti Engleski. Bilo mu je jako zao sto ne mozemo razgovarati i zarekao se da ce nauciti do iduce godine.

...

Hodajuci po Mcleodu zapazila sam drvo bugenvilije koje raste kao divlji grm u dvoristu lokalnog vrtica. Odmah sam natjerala Adrijanu da idemo dolje i uberemo granu kako bi napravile pelcere za dvoriste naseg zenskog samostana. Pitali smo staru tibetanku koja imamali ducan s perlama, a ona je pitala nekoliko prolaznika da joj prevedu sto hocemo. Na kraju smo usli u dvoriste gdje su se djeca igrala, a mi smo uciteljice nazicale da si otrgnemo neuglednu granu punu trnja. Naravno da su nas svi gledali kao da smo poludjele. Jedan je decko dobacio da je grana dobra za samoobranu. Haha! Uz put smo na internetu pogledale kako se taj cvijet pelca. Srecom, trenutno su gradjevinski radovi u samostanu pa ima pijeska, a nuzno je pomijesati pijesak sa zemljom. Dobile smo pet sadnica koje ce, nadam se za par mjeseci vec biti lijepe biljke. Kad sam rekla mojim monahinjama na koju teglu moraju paziti sumnjicavo su promatrale pet golih stapica s trnjem... Haha.. ali kao vjeruju mi da ce to biti velik i lijep cvijet...

nedjelja, 20. prosinca 2009.

Opet Indija - 16.12. - 7.1. 2010.




Jao kao te ulijeni ova klima i ritam, cak je i blog tesko pisati...
Eto put do Mcleod Ganja je prosao prema planu: Istambul - Delhi Turkish airlinesom, zatim vlakom Malwa express koji vozi iz Indorea preko Delhija do Jammu Tawi skroz u Kashmiru. Mi silazimo par stanica ranije u Chakki bank, to jest na obali rijeke Chakki. To je prilicno veliki gradic, a blizina Kashmira i stalnih politickih nemira ovdje se ocituje u prisutnosti vojske na stanici, te prolaskom kroz rengen vrata.
Zatim mukotrpna voznja taksijem 4 sata uzbrdo po vijugavim cestama, a pola od toga po mraku, s obzirom da mrak sada pada u 19 sati. Indijci i voznja po mraku - koma! Cim je upalio svjetla vozac se prekrizio, dotaknuo sva bozanstva koja vise sa retrovizora i duboko uzdahnuo...
Naravno da sam vec na pola puta povracala... Srecom, uvijek putujem s paketom vrecica za skrinju, koje mi sluze za takve situacije. Stalio smo nekoliko puta, ali nista mi nije pomagalo. Kao da imam morsku bolest...
Kad sam ugledala vrata mog samostana Geden Choeling Nunnery iliti Ani Gompa, mislila sam da cu se onesvijestiti od srece. A i moj vozac isto.
Tu noc je nekoliko ljudi od 8 gostinjskih soba povracalo, ukljucujuci i mene... Dakle, ipak je virus ili bakterija... Za svaki slucaj sam popila antibiotik i to me spasilo. Iduci dan sam bila ko nova, cudo kako sam se brzo oporavila. Bilo mi je koma jesti dvopek, kad je par koraka dalje moj najomiljeniji restoran na cijelom svijetu Carpe Diem...

Inace, Delhi se pokazao mucan kao i obicno. Iako smo odlucile ici aerodromskim busom do zeljeznickog kolodvora, jednostavno nije bilo vremena za to. Avion je nesto kasnio, a kofere smo cekale skoro sat vremena. Jos promijeniti lovu... sve cekas u redu.
Pitala sam jos i tipa u Kingfisheru za avion za Dharamsalu koji leti u 14 i 30. - kaze 150 eura... Previse... radije cu to donirati opaticama... a i opet moramo cekati cijeli dan. Kingfisher red je lokalna niskotarifna kompanija koja leti posvuda u Indiji.
Bilo je vec 5 i 20. tocno kada po rasporedu krece Malwa vlak iz Delhija. A do tamo imamo jos oko 45 min voznje. Odluka je pala u trenu - opet pre paid taxi, onaj u kojem su me kidnapirali prosle godine. Sad smo ipak dvije...
Adrijana, moja mlada prijateljica je skoro umrla od straha kad je vidjela te mracne face na izlasku iz aerodroma. Tocno vidis kako mafija vlada nocu...
Vozio nas je neki dobrocudni klinjo, ali opet je tu bilo napetih situacija... kao tip dodje kraj nas s autom, trubi, pa nas gledaju, pa se nesto razgovaraju ( o Boze zasto ne znam Hindi), pa vozi tim tamnim ulicama, pa pre sporo vozi bez veze, pa nas je na kraju odfurao u neku jako usku ulicu, punu ljudi koji tumaraju... Ja pitam gdje smo sad - on kaze neku rijec, a mi u komi... Ispalo je da je to neka precica do kolodvora koji je vrlo blizu te ulice.
Na kolodvoru opet mafija... svi trce oko nas, guzva, dreka...
Ja u glavi racunam kolko Malwa kasni -oko 2 sata iz Delhija - mislim sta ako je otisla, opet cekanje cijeli dan.
Iako sam zadnji put sama vukla kofer i trazila vlak, sad bas nema vremena za to, pa cu uzeti dva nosaca u prljavim crvenim haljetcima. Oni kofere na glavu i mi trk za njima. Hvatam Adrijanu cvrsto za ruku i vucem je brzo krozx gungulu koja nas radoznalo gleda sjajnim ocima od hashisha.
Na vratima nas doceka tip koji me uvjerava da karta koju sam kupila preko interneta nije dobra da je to waiting list i da moram ici na kat da mi izdaju pravu kartu.
Sjetim se odmah upozorenja na forumima da je to prevara i vicem na tipa da je moja karta dobra i da sam se zadnji put s njom ukrcala. Moji nosaci ga ruzno gledaju i vicu na njega sto mi dodatno govori da je tip prevarant. Izvicem se na njega i odem za nosacima, jedva se probijajuci kroz nesnosnu guzvu. Oni su u hipu nasli Malwu, cije se kasnjenje od 2 sata moze uzeti sa 100% sigurnosti. Ispred vlaka stajao je kondukter koji nam je dodijelio krevete u razlicitim kabinama. Nosaci su rekli da se mozemo traziti da se zamijenimo. Dofurali su nam kofere do kreveta, a onda su me sokirali cijenom 500 rupija po osobi (50 kn) Ja sam mislila da cu ih oboje udaviti! Eto svaka skola se placa! Malwa kasni i vuci kofere sam - to je poruka dana!
Ja zadnji put nisam vidjela konduktera vani pa sam se sama ukrcala. On je dosao kasnije do mene i dodijelio mi krevet. Moze se i tako.

U vlaku smo bili u odjeljku sa dvoje mladih Kashmiraca, iko je ona bila obucena kao Indijka. Puno narukvica, sa kanom opcrtane ruke i noge, jako su bili slatki.
Ona je cvrkutala glasom predivnog slavuja, i to smo snimile kako bi mojim klijenticama mogla prikazati kako melodiozno zvuci prava zenska energija. Nas dvije smo ju mogle slusati satima. Izgledali su kao mladi bracni par i bili su prilicno prisni, cak su zajedno lezali na istom krevetu...
On je bio usluzan pa je cesto pitao gdje je nasa stanica, jer to ne pise ni na jednoj...
Ipak moze se prepoznati po sve bujnijem zelenilu i manje naseljenim predjelima...