Probudila sam se od buke i vrucine, s dodatnom tezinom zenskih tehnickih problema. Razmisljala sam o tome da li da odustanem od izleta danas, kad ionako nisam dobila nikakav odgovor od organizatora o vremenu i mjestu polaska na izlet, Svi se prave ludi...
No, razveselio me dorucak koji je zaista nudio svasta - nekoliko vrsta sireva, maslina, cak i moje omiljene pecene masline (mljac!), obilje povrca, marmelada i slasni komadi lubenice koji posebno prijaju s obzirom na vrucinu i odurnu tursku vodu iz bocice.
Tako okrijepljena sam odmah dobila volju za avanturom, pa je odmah stigla ideja o novoj taktici...
Jucer mi je recepcioner u hotelu rekao da obilazak grada kosta 30 Eura. Medjutim, tada sam bila musava od puta sa skopcanom kosom. Sad sam pustila kosu, pa da vidimo kako se Turci ponasaju prema plavusama!
Ha! Odmah uspjeh! Kuca najednom casti sa cajem, besplatna bocica vode, karta Istanbula na posudbu. I kaze moj recepcionar Ibrahim - tramvajem 7 stanica i dolzim do Aje Sofije i plave dzamije - cijelog kompleksa zvanog Sultanahmet.
Krenem ja, a vec na izlazu me doceka mali Turcin, sav nasmijan, koji inzistira da me odvede do tramvajske stanice. Htio je da ga slikam s prijateljem (Turci vole da ih slikate) pa smo onda krenuli uz uobicajenu pricu, tko si...od kuda...
- You are so beautiful! I want to kiss you! Vice mali Turcin, bar za glavu nizi od mene, gorljivo me gledajuci. Smije se i objasnjava da su to prve rijeci na Engleskom koje Turci uce.
Komentiramo i utakmicu Hrvatska- Turska, a ja kazem kako su imali srece, a ne da su bili bolji.. Pridruzilo nam se nekoliko susjeda cuvsi tu diskusiju, i bome su se svi slozili s mojim misljenjem!
Dosli smo do stanice gdje sam kupila dva zetona za tramvaj - za tamo i natrag. Cim sam pitala na stanici gdje moram izaci, iza mene je progovorio muski glas: - I ja idem tamo!
S obzirom da nikada ne ignoriram slucajnosti i sinkronicitete, osmotrim tipa.
Bio je to Muhamed.
Vrlo simpatican, miran i nenametljiv, gotovo pitom, sa iskrenom prijateljskom vibrom.
Tako ostavih jednog vodica a dobih drugog.
Turski tramvaj je vrlo moderan i prostran na sirokim tracnicama. Bio bi za pozeljeti u Zagrebu za vrijeme guzve. Promatram zene na ulici, brojeci koliko ih nosi marame, a koliko ne. Rekla bih da ih nosi oko 20%. Tu i tamo je poneka potpuno zamotana u burki. Postoje dijelovi grad gdje je vise "gradjanski djir" i zene ne nose marame.
-Znas da zene ne smiju nositi marame na Istanbulskom sveucilistu? - prekinuo me Muhamed kao da mi cita misli. Iz nacina na koji je to rekao shvatila sam da se ne slaze s tom politikom.
-Satko bi trebao nositi sto zeli - pojasnio je, ostavsi pritom nekako samozatajan.
Vozili smo se, radoznalo promatrajuci okolinu, uz opori miris znoja prepunog tramvaja, sto je donekle ublazvala solidna klimatizcija.
Aja Sofija i prekrasan kompleks Sultanahmet, parkovi dzamije, sve u obilju cvijeca, njegovanih travnjaka i raskosnog drveca... Kao iz 1001 noci...
-Ah- rekla sam- mogla bih zivjeti ovdje!- sto je slatko nasmijalo mog suputnika.
Dakle, Muhamed je iz Jordana, a zivi u Belfastu u Irskoj. Radi za drzvnu humanitarnu agenciju koja se bavi edukacijom Islama u cijelom svijetu.
Zapodjenuo se tako zanimljiv razgovor izmedju jedne Budistice i jednog Islamista u prekrasnim vrtoima, na svetom mjestu, na obali Bospora....
Muhamed je vrlo miran, strpljiv, kulturan, nenametljiv - vidi se da je vec dugo u Evropi. Kaze da kroz svoj rad nema namjeru propovijedati, niti nekome nametati svoje misljenje. Veli da mnogi ljudi u cijelom svijetu nose Islamsko ime, ali ne znaju nista o samoj vjeri, pa cak ni kako se ispravno moliti.
- Mislim da je tvoj rad jako potreban svijetu - rekoh razmisljajuci o tome.
Muhamed klimne glavom, uozbiljivsi se - Puno ljudi izvuce par recenica iz Kurana a onda to govori nepismenim ljudima koji Kuran nikada nisu citali. Tuzno je to...
- P da, a svaki stih pocinje s recenicom " U ime Alaha, milosrdnog i suosjecajnog" - dodala sam.
Bio je zadovoljan s cinjenicom da sam procitala Kuran, te sam mu objasnila da sam ljubiteljica religijske literature.
Iza Aje Sofije nalazi se prekrasna mala ulica sa lijepim drvenim kucama i drvoredom. Uz jednu malu kucicu na podu sjedi covjek i popravlja stari molitveni tepih koji je stigao cak iz Austrije. Oko njega se smjestilo dvadesetak macaka (koje sam gotovo sve pomazila). To je radionica tepiha stara nekoliko stotina godina. Vlasnikov sin am opisuje znacenje svake pojedine sare. Vijuge na van oznacavaju zensku moc - zenske ruke na bokovima. Vijuge na gore opisuju musku moc - muske misice na rukama. Oni se nalaze u sredini karo oblika - znaci da zenska moc vlada kucom. Oblik nalik slovu S, znaci neka zlo zaobidje tu kucu... Ma ama bas i svaka sitnica ima svoje znacenje!
Muhamed se nasmijao na moj komentar i prisjetio se: - znas da su ljudi prije na istoku kupovali tkanine pa su poslije njima ogrtali kipove Djevice Marije u Evropi. Nisu znali da na svakoj pise "Alah je jedini Bog, a Muhamed je njegov prorok". Do prije 100 godina, toga je bilo u cijeloj Evropi...
Gledajuci covjeka koji je s velikom paznjom popravljao tepih bilo mi je drago da jos uvijek netko zna skrivena znacenja simbola na molitvenom tepihu. Bila bi takva steta da se to izgubi...
Isavsi dalje povremeno smo zastajkivali ispred arapskih kicenih zlatnih natpisa, koji se nalaze iznad mnogobrojnih prolaza. Muhamed bi se kod svakog odusevljeno uhvatio, a onda bi kratko zastao dok procita, te bi sa sjajnim pogledom u ocima poceo govoriti: - Neka Alah bude milostiv, a njegovo ime stovano ujutro i navecer, neka njegova prisutnost sja poput svijece u kuci, poput zvijezda u noci...- opisuje mi kako su se pisci trudili pismo uciniti sto vijugavijim iz ljubavi prema umjetnosti, kako bi istaknuli ljepotu pisma i svetost poruke...
A nas se duhovna diskusija nastavila...
Upitao me: - ima li Budizam raj i pakao?
-Postoji, ali to je zapravo stanje duse. Osoba koja razislja negativno, osjeca negativne emocije kao sto su ljutnja, ljubomora, strah, zapravo zivi u paklu. Pakao je stanje uma koji privlaci upravo takvu vrstu negativnih okolnosti, dogadjaja i osoba o kakvima osoba razmislja. Isto tako ako netko osjeca i razmislja pozitivno, desavaju mu se dobre stvari.
- Hmmm... Znaci potrebno je ciniti dobro. - zamisljeno je zakljucio Muhamed.
U pogledu sam vidjela da je nasao poveznicu s Islamom.
- Da, naravno. Budisti su zato miroljubivi, znaju da ce negativna djela dovesti do losih posljedica kad - tad. U ovom zivotu ili u slijedecem.
- A Dalaj Lama, kako ce to biti kad on umre. Da li ce to zaista biti on ili netko drugi?
- Biti ce on, - kazem.
- Ali, kako se to zna? - odmahivao je glavom kao da mu nije jasno.
- Pa takva intuitivnost se razvija putem meditacije. Sto vise meditiras osjetljiviji si za takvu vrstu informacija. Znas, zamisli kako su duge zime na Tibetu... Pa ti jgiji meditiraju 50, 60 godina u spiljama. Sigurno su pritom dosli do zanimljivih iskustava. -
Opisujem mu uz put neka svoja intuitivna iskustva i predvidjanja koja su se obistinila, a Muhamed sa zanimanjem klima glavom.
- Da - dosjetio se - u Islamu postoje Sufiji. Oni se bave misticnim oblikom Islama. Imaju posebne molitve u kojima se samo izgovara ime Bozje. Onda ih kasnije ljudi mogu probosti macem a da im nista nije.
- To se u Budizmu i Hinduizmu zovu Siddhi moci - misticne moci, za koje se kaze da ih svatko moze postici ako uporno i ispravno meditira. U katolicanstvu se to zove dar Duha svetoga, kada osoba progovara stranim jezicima, a moguca su i cudesna iscjeljenja. - dodala sam - Svidjaju mi se ti Sufiji!
Nasmijala sam se a Muhamed mi se pridruzio. Bili smo sve zadovoljniji poveznicama izmedju razlicitih religija.
Dosli smo do obale Bospora, gdje se moglo vidjeti koliko je Istanbul zapravo velik. Na stotine usidrenih tankera, zgrade do kuda ti pogled seze.
- Prekrasno - bio je odusevljen Muhamed, a ja sam pomislila sto je to prema nasem moru...
Za uspomenu smo se slikali, prvo ja pod zlatnom sjenicom, a zatim zajedno s morem u pozadini.
- Pricaj mi o regresiji. Kako to da ljudi mogu vidjeti tko su bili u proslom zivotu?
- Pa zapravo ne moras vjerovati u reinkarnaciju da bi vidio nesto u regresiji. Ja sam regresirala katolicke svecenike, psihijatre, znanstvenike ateiste. I svi su nesto vidjeli. U regresiji ljudi govore imena, prezimena, cak i adrese ljudi koji su nekad bili - a tocnost tih podataka se moze provjeriti, mnogi su se pronasli...
-Stvarno!? - vidjelo se da ga ta informacija malo muci.
Ipak na kraju smo zakljucili da je interesantno razmjenjivati razlicita iskustva i tocke gledista. To obogacuje dusu.
I tako... Mogla bih knjigu napisati samo o Istanbulu... Kilometri cvjetnih aleja uz obalu mora, fitnes sprave u parku na kojima vjezbaju penzici, hrpe voca i povrca, bogatasi i siromasi, ali svi veseli bez nervoze...
Pozdravih se, eto, s Muhamedom, mojim vodicem kroz Islam, oboje istih zelja za svjetskim mirom i razumijevanjem, samo pod drukcijim imenom...
Salam Aleikum!
Nema komentara:
Objavi komentar