Put autom do Mcleod Ganja traje oko 4 sata. Ulice Pathankota su prasnjave i prepune ljudi, bicikla, motorica, autica, svi jure i zure po nevjerojatnoj vrucini i prasini. Zakljucila sam kako su Indijci nevjerojatno radisni. Svi nesto rade kao da ti vremenski uvjeti ne postoje. Mi se vozimo sa 2 otvorena prozora kao i svi dok nam prasina ide u lice, a moj vozac odlicno vijuga u nemogucem prometu. Poceli smo se penjati u brda, pa se vrucina nesto smanjila, ali je vlaga narasla. Bila sam mokra kao mis. Dobro sam se obukla, jer sam imala potkosulju i tanku tuniku, tako da me nije uhvatio propuh.Na vecim visinama se pruza krasan pogled na zelene visoravni i okolna brda. Vozac mi kaze da je u Mcleod Ganju puno ugodnije nego ovdje. U daljini se crnilo nebo, tako da sam znala da monsunske kise padaju na mom odredistu, sto mi je vozac i potvrdio.
E da vidite za kakvu cestu - koja se zove autoput - indijci placaju cestarinu. Spaga razapeta preko ceste koja se spusta dolje kad platite. A cesta puna ogromnih rupa od odrona zemlje i velikih kolicina vode. Naravno nitko ne radi drenazu, ni oko ceste ni oko kuca. Rijetko koja kuca uopce ima krov, pa je sve puno pljesni i vlage.
Na pola puta smo morali skrenuti na sporednu cesticu, jer je veliki odron zemlje zatvorio glavnu prometnicu. Stijene su crvenkaste i stare, poput onih u Crnoj Gori, pa su vrlo lomljive. Monsunske kise padaju uporno svaki dan 3 mjeseca. Rominjaju kao u jesen kod nas, samo sto je vani toplije. To mi je dalo poseban osjecaj kao da mi je vruce i hladno u isto vrijeme. Trebalo mi je par dana da se naviknem. Promatrala sam ogromne borove koji izgledaju gotovo nestvarno. Izgledaju kao pinije na moru, sa velikim busenastim iglicama koje su bar 3 puta duze nego one nase, a vrhovi su im svijetlo zeleni jer sad rastu.
Odjednom me zapuhnuo miris sandalovine, pa sam pokusala uociti koje je to drvo. Vozac mi je objasnio da to mirisi grmasto narancasto cvijece, koje je inace otrovno. Kaze da se zivotinje toga znaju najesti pa im onda naraste veliki trbuh koji ponekad eksplodira.
Mucili smo se penjajuci se po blatnoj cestici sirokoj metar i pol, cekajuci da propustimo promet iz suprotnog smjera. Indijci su super vozaci. Nisam mogla vjerovati kako se mogu autobusi i kamioni obici na tako malo mjesta. Svi izadju van i navigiraju promet. Smiju se, kazu nema se svrhe ljutiti. Komentirala sam kako bi se Hrvati vec pobili da je takva situacija, pa smo se svi zajedno nasmijali.
Na jednom takvom propustanju prometa smo susreli taksi vozaca iz suprotnog smjera koji je prijatelj ovog mog. Pitali su me da li bi mogli zamijeniti putnike, jer si tako skracuju put. Zamijenili smo se i ja sjedoh u taksi veselog Hindusa po imenu Ashok.
Taj je tek vozio kao na reliju Pariz-Dakar, uz put se krizajuci kod svake Hindu kapelice, koja se nalazi na svakom drugom zavoju. Uz put je nazvao da provjeri moju adresu, a kasnije mi je bilo jasno zasto, jer na ulazu u samostan pise naziv samo na Tibetanskom.
Nakon sat vremena mi je pokazao kuce na vrhu strmih stijena u maglicastom sivom oblaku i rekao: Mcleod Ganj.
Brzo smo stigli, iako su ceste jako mokre i skliske, te me iskrcao na pocetku glavne ulice Jogibara road ispred zelene metalne ograde na kojoj se nalazi simbol kotaca Dharme.
Prepoznala sam gradjevine prema slikama na netu. To je to: Geden Choeling Nunnery.
Nema komentara:
Objavi komentar