Autobusom do Delhija ili kako dobiti potres mozga

S obzirom da se svi vracaju u Delhi busom, pomislila sam da bih mogla i ja, iako lose podnosim voznju. Cinilo mi se komplicirano opet uzeti taksi do vlaka u Pathankotu - cetiri sata, cekati vlak tko zna kako dugo, jer kasni, opet hotel i taksi u Delhiju... Bus iz Mcleod Ganja do Tibetanske kolonije u Delhiju mi se cinio laksa varijanta. Ahhh...

Jos su mi plava koljena od udaranja u sjedalo ispred mojeg. U trinaest sati ove divne voznje mislim da nema komad od 100 m. asfalta bez rupa. To je rupa na rupi. Kupila sam kartu u Potala agenciji u Bhagsu roadu, kao najbolja varijanta za bus. Vrlo luksuzan. Bilo mi je malo sumnjivo kad sam vidjela da je cijena svega 450 rupija (oko 45 kn), ali mislila sam, to je indijska cijena, to je normalno, pa svi idu... Dakle, kad je taj bus dosao... Crni, slinavi zastori prepuni plijesni, tvrda, uska sjedala, smrad po znoju i vlazi... Vida, koja je dosla da me otprati je umirala od smijeha... Ja sam si mislila, srecom da imam paket plasticnih vrecica ako mi zeludac nece izdrzati...

I zaista... cesta vijuga, kotaci nabijaju u rupe, a vozac vozi kao da je reli. Ekipa zustrih Izraelki je na izmjene isla do vozaca i vikala "shanti, shanti" - mir, mir. Medjutim, vozaca to nije pretjerano zanimaloali. Na putu su bila cesta suzenja i odroni zemlje. Cijele stranice planina odrezane su kako bi tu prosla cesta, ali bez ikakvih potpornja. Vidi se kako je Indija stari kontinent. Na nekim mjestima, oko 1500 m nadmorske visine brda se sastoje od okruglih kamencica i pijeska, kao da je to nekad bila velika rijeka... Onda prolazimo kroz jedan tunel iskopan od takve stijene, gledam kamencice na stropu, sve izgleda kao da ce se obrusiti dolje svakog trenutka.

Usred noci stali smo kod jednog obiteljskog restorancica, gdje je posebna avantura bila posjeta zahodu. Prljavi je cucavac bio prekriven ogromnim kukcima raznih velicina, koje su se kretale simo-tamo kao pomicni tepih. A smrad... neopisivo... ali eto i to je Indija.

Promatrala sam djecaka od oko 8 godina kako spretno mijesi male capate od tijesta i pece ih u rucno radjenoj peci. Fino su mirisale i dosta je nasih putnika iz busa jelo. Ja se nisam usudila, vec sam samo narucila jednu Mazu, tj. sok od manga, koji puni Coca cola u Indiji. Zaista je dobar, a kosta samo kunu i pol.

U Majnu Ka Tillu, Tibetansku koloniju u Delhiju smo dosli rano ujutro, tako da sam pred sobom imala cijeli dan za odmor prije leta za Istanbul koji je bio u 4 ujutro iduci dan. Gomila nosaca, vozaca riksi i taksista odmah je agresivno opkolilo nas bus. Vidjela sam jednu zbunjenu curu, pa sam je pitala da li zeli odsjesti tu u hotelu. Nije niti znala kud je dosla. Uzele smo riksu da nam vozi kofere i uputile se u male uske ulicice. Srecom, Potala hotel je odmah iza ugla, kako mi je opisao agent u Mcleodu, tako da smo odahnule. Uzela sam najbolju sobu sa klimom za 100 kn, i gotovo vrisnula od srece kad sam nakon tri tjedna ugledala pravu kupaonicu.

S obzirom da je u Delhiju bila u tijeku epidemija Denge groznice (nesto kao Ebola) nisam htjela ici u grad (a bila sam pre umorna od puta), tako da sam uglavnom odmarala u sobi. Za rucak sam se jedino spustila u obliznji restoran, i napravila jedan krug po kvartu. Prizor je otuzan, sa mnogim standovima tibetanskih proizvoda, ali ljudi mi se cine nekako jadnijima nego u Mcleodu. Indijci su inace godinama pokusavali iseliti Tibetance iz ove kolonije, ali su se zaustavili na urgiranje Dalaj lame...

Rano ujutro je taksist po dogovoru dosao po mene i moje putovanje se priblizilo kraju...

I, eto sretno sam stigla!

Kora

Kora je budisticko obredno obilazenje hrama, u smjeru kazaljke na satu, kao jedan oblik molitve u hodu. Tako sam krenula u koru oko Dalaj laminog hrama, sto se pokazalo krasnom setnjom kroz himalajsku sumu, gdje pogled puca na dolinu Dharamsale, a svuda oko puteljka nalaze se gomile oslikanog, izrezbarenog kamenja s molitvama - om mani padme hum, i molitvenih zastavica. Putem se susrecu domaci Tibetanci, uglavnom stariji ljudi, sa molitvenom krunicom u ruci, mrmljaju molitve i polako idu uzbrdo. Putem, prikladno ima pokoja klupica i zaklon od kise. Susrela sam i covjeka, koji u maloj kucici klese kamen... On je napravio vecinu od kamenova postavljenih kraj staze, a prodaje i manje komade, privjeske i sl. sto je zgodno za ponijeti kuci. Kupila sam par zgodnih komada, ali potrajalo je dok sam izabrala...
Putem se nalaze i brojni molitveni kotaci, manji i veci koji se pozeljno svi trebaju okrenuti. Smatra se da se da molitvu koja je napisana na kotacu na taj nacin nosi vjetar. To je navodno jos korisnije nego da molite u sebi ili na glas. Okrenuti kotac Dharme, ili duhovnog ucenja kako ga je ucio Buda, znaci siriti ucenje u svijet. Biti prosvjetljen je cilj koji osoba treba postaviti sebi, a zapravo zbog toga sto ce onda biti u stanju bolje pomoci drugima. Tako je prosvjetljenje samog sebe zapravo altruisticni, nesebican cin...
Putem sam srela ekipu otkacenih Spanjolaca koji su uporno htjeli ici stazom u suprotnom smjeru. Objasnila sam im da je to zapravo anti-molitva, pa smo se malo druzili raspravljajuci budisticke obicaje, koji su njima bili jako strani. Zanimljivo je susresti i brojne Hinduse ili Sikhe, koji jednostavno Dalaj lamu prihvacaju kao svetu osobu, i vole posjecivati njegov hram, iako nisu te vjere. Tu se svi prihvacaju u njihovoj razlicitosti.

Tibetanci protestiraju povodom olimpijskih igara u Kini

Vidi se da sam se vratila i da kasnim sa postovima, ali jedno vrijeme mi u Indiji nije bio dostupan internet. Ali, eto, ima jos ponekih detalja koje bih voljela podijeliti s vama.
Cijelo vrijeme odvijanja olimpijskih igara u Mcleod Ganju i Dharamsali su se odvijali protesti Tibetanaca, i to dva puta dnevno, ujutro i popodne. Marsirali su sa zapaljenim svijecama prvo monasi, iza njih monahinje i na kraju spalir Tibetanaca i nas zapadnjaka koji smo se pridruzili u ovoj
simbolicnoj borbi za neovisnost Tibeta. Na slici je veliki jumbo plakat izvjesen na ulazu u Dalaj lamin hram, koji je pozivao da se upale svijece u 21 sat, 7.8. kako bi se podsjetili na sve pale zrtve kineskog rezima na tibetu, a govori se o brojci oko 2 milijuna Tibetanaca. Imala sam prilike razgovarati sa monasima, pa i zenama koje su prezivjele kineska mucenja, i to je zaista strasno. Uglavnom su jeli vlastiti izmet i pili urin da prezive, a kinezi su ih mucili strujnim udarima po spolnim organima... Najtuznije je sto se kinezi jako trude zatrti kulturu, pismo i jezik Tibetanaca, te u skolama forsiraju kineski. Postoji grana aktivista koji su za agresivniji nacin oslobadjanja zemlje, ali Dalaj lama inzistira na mirnom rjesenju... S obzirom da je Dalaj lama vec star, mislim da oni cekaju njegov kraj kako bi krenuli u akciju...

U Mcleod Ganju ima puno Tibetanaca koji su ovdje rodjeni. Kada popricate malo s njima, otkrivaju kako osjecaju da je ovdje njihov dom, jer jednostavno ne poznaju nista drugo. Sluzbeno i oni pricaju o povratku u Tibet, ali privatno prizeljkuju ostanak. Tu je i bolja klima, a duhovni turizam omogucuje dobru zaradu... Inace, imaju puno problema s dokumentima. Tibetanci nemaju putovnicu. Imaju samo neki indijski izbjeglicki karton. Putovnicu im nedaju ni Kinezi ni Indijci... Mastaju o tome da odu u inozemstvo, SAD ili Evropu. Mnogi pokusavaju skupiti veliku sumu novca kojom bi mogli kupiti dokumente, ili gledaju da se ozene kakvim strancem ili strankinjom... Tesko je biti Tibetanac.

Zenski medjunarodni samostan Thosamling

Nakon Norbulinke smo krenule u posjet u obliznji zenski samostan Thosamling- www.thosamling.net. On se nalazi u prekrasnim rizinim poljima u podnozju Himalaje. Do tamo se dolazi uskom stazicom koja nadvisuje vodom natopljena polja oko pola metra. Hodale smo desetak minuta uzivajuci u prekrasnim prizorima... Prvo sam pomislila, kako su to sagradili kada do tamo nema pravog puta. Ispostavilo se da sam tocno razmisljala. Samostan je gradila ekipa iz Nepala oko godinu dana. Nosili su sve na svojim ledjima do zemljista. Nisu mogli koristiti magarce (sto je uobicajeno ovdje), jer je staza preuska, a magarci cesto vole zastati sa strane i gricnuti malo trave...

U Thosamlingu borave Budisticke monahinje iz cijelog svijeta, a samostan je otvoren i zenama koje se zele pozabaviti duhovnim radom na sebi, a nisu zaredjene. Tu mozete uciti tibetanski jezik, proucavati Budizam ili jednostavno uzivati u tihoj meditaciji ili setnji po svom izboru. Vida je odlucila preseliti se iz Mcleod Ganja ovdje, kako bi dovrsila pisanje svoje knjige - Utjecaj Budizma na Islamske zajednice. Kupila sam dvije platnene torbice, koje monahinje rade kao oblik skupljanja donacija. Zaista je tiho i mirno, prekrasno za duhovni odmor... Eto, ako netko zeli, moze doci, kontakti su na njihovoj web stranici, a i donacije su dobrodosle...

Posjet Norbulinka institutu

Jutro je bilo kisovito i maglovito, ali smo se ipak uputile (moja prijateljica Vida iz Irana i Doria iz Australije i ja) prema Norbulinka institutu koji se nalazi blizu Karmape. To je mjesto posvećeno odrzanju Tibetanske kulture i umjetnosti, tako da se tamo rucno izradjuju tanke (visece zidne svete slike napravljene od komadica tkanine), namjestaj, odjeca itd... Norbulinka je napravljena kao kopija Dalaj lamine ljetne rezidencije na Tibetu, a sastoji se od centralnog hrama, te manjih zgrada sa strane u kojima se nalaze muzeji, a sve je medjusobno povezano zen vrtom sa jezercima, mosticima, te vijugavim stazama i zelenilom.

Zanimljiv je muzej s lutkama koje prikazuju razne kostime i situacije iz tibetanskog nacina zivota, od nomadskih plemena, do budistickih samostana. U ducanu u kojem se prodaju originalne rucno radjene stvari ima prekrasnih komada namjestaja, koji je vrlo efektan u sarenim bojama, ali jako lijep... Tanke su skupe, oko 25 000 rupija (u Mcleod Ganju ih mozete kupiti za 3000 rupija - istu velicinu) ali ove jeftinije su naslikane, a skuplje su nacinjenje od komadica platna. Potrebno je oko 20 ljudi i tri mjeseca rada da bi se nacinila jedna tanka. Primaju i narudzbe za to. Njihov sajt je: http://www.norbulinka.org/

Provele smo dosta vremena u hramu koji je prekrasan. Nije velik, ali je cijeli iznutra oslikan slikama raznih Buda, te mnogobrojnim ukrasnim vijugama. Prostorom dominira ogromni zlatni Buda, koji se moze naci na mnogim razglednicama ovog kraja. Uzivale smo i meditirale, imajuci prostor samo za sebe, jer zbog kisnog vremena unutra nije bilo nikoga osim nas.

Kasnije smo se sjele u mali tibetanski restoran u sklopu instituta, koji nas bas nije odusevio kvalitetom hrane i cistocom. Cure su njurgale oko okusa i izgleda jela, posebno Vida koja kao prava Iranka voli puno i fino jesti. Dok smo tako pricale, krajickom oka ugledah da se mice nesto crno, vrisnula sam i skocila od stola brzinom munje, odgurnuvsi stolicu! Dakle, to je bio najveci pauk kojeg sam u zivotu vidjela! Cure su skocile zamnom, iako nisu znale sto je u pitanju, ali to je valjda automatska reakcija. Pauk je bio velik kao muska saka, promjera oko 15 cm, visine oko 7 cm, sa debelim nogama (ali nije tarantula, malo ima tanje nogice). Bio je odmah kraj naseg stola i micao se prema Dorii koja je sjedila najblize njemu. Voditelj restorana je odmah sabrano bacio na njega kuhinjsku krpu i odnio ga van.

Zaista nam je do kraja prisjeo taj rucak. Nitko ne zna da li je taj pauk otrovan, tu ih ima previse vrsta...

Uglavnom, prava avantura!