New Delhi i otimaci izgubljene Hrvatice

Let do Delhija je bio prilicno ugodan uz uobicajeno dobru tursku papicu. Spremila sam u torbu sendvic, krekere, putar i vodu s obzirom da moram odmah trcati na vlak cim sletim. Nisam znala sto me ocekuje u vlaku, kojim se moram voziti 8 sati, pa da bar imam nesto sa sobom.
Popodnevno istanbulsko sunce se brzo pretvorilo u noc, s obzirom da je vremenska zona u Delhiju 3 i pol sata naprijed.
Kad smo poceli slijetati, mora da je pilot jako brzo smanjivao visinu, jer me je desno uho pocelo tako jako boljeti, za poludit. Pritisak u usima je bio nevjerojatan. Pomislila sam da li sve stima u regulaciji kabinskog pritiska u tim starim turskim airbusevima.
S obzirom da sam sjedila kraj prozora promatrala sam Delhi iz zraka. U 3 sata ujutro izgledalo je da ima jako malo svjetla. Ta njihova struja je jako slaba, osvjetljenje na ulicama nije bitno, a i smog je velik.
Na izlasku iz aviona nas je docekala paklena vrucina i sparina. Usred noci. Srecom klima na aerodromu je spas. Koferi su brzo izasli, prosla sam brzo pasosku kontrolu, promijenila 100 eura i kupila kartu za "pre paid taxi" koji vodi delhijska policija. Na netu su to svi naveli kao najsigurniju varijantu.
Bila sam sretna sto sam uspjela izaci s aerodroma tako brzo. Usla sam u taj taxi - auto rikshu, koji izgleda kao dva stara bicikla spojena zajedno, zatvoreno u limenu kutiju. Pomislila sam kako trokolica Trotterovih izgleda kao mercedes u usporedbi s ovim.
Zacudila sam se kojom brzinom to cudo moze ici.
Ulice Delhija su mracne, ipak prometa ima dosta. Posvuda uz cestu, cak i izmedju dviju traka spavaju ljudi, zene djeca, psi i krave. Mnogo ih hoda uokolo, kao da su necime zaposleni.
Promatrala sam okolinu, kad je odjednom na prastaroj upravljackoj ploci zasvjetilila crvena lampica.... i nasa riksha je stala usred mraka u nekoj ulici... bogu iza nogu...
I moj vozac slegne ramenima, pokusa upaliti vozilo nekoliko puta...i zakljuci da nema benzina.
U glavi mi je odmah pocela ici muzika iz twilight zonea...glupa turistica u jos jednoj zamci indijskih mahera...vec znam sto slijedi...
Dakle. Tip me ostavio samu usred mraka, u toj kutijici koja nema ni prozore.
Vidjela sam ga u daljini kako prica s nekim sumnjivim likovima (tu su svi crni, musavi i sumnjivi), te je nakon pola sata dosao s ekipom koja je sa svojom rikshom ispred nas gurala nasu. Rekao je kako nema benzinske pumpe slijedecih 20 kilometara, te da ce me to dodatno kostati 200 rupija. (put sam vec platila 350 rupija). Na to sam ga bijesno pogledala i rekla da nisam sretna i da cu pozvati policiju. On me razgolaceno pogledao, mahnuo rukom kroz prozor kao znak deckima iza nas i istog trena skrenuo u sporednu ulicu.
E tu sam pomislila da sam gotova. Sad se previse uplasio policije, sad ce me opljackati i izbaciti negdje u grm.
Pogledala sam ga i rekla: "OK, 100 rupija" - kao fol, ja se ne bojim, nego se jos cjenjkam- nesmijem zakasniti na vlak - pojasnila sam.
Na to je lik opet mahnuo kroz prozor i krenuli smo dalje. I gle, iza coska radi benzinska!
Nakrcali smo benzin (koji je ovdje oko 5 kn litra), a zatim je moj vozac ubacio u petu brzinu i mi smo jurili na rubu zivota i smrti u toj maloj kutijici kao da snimamo novog Jamesa Bonda.
Kad smo stigli na kolodvor, dala sam mu ljutito o100 Rupija (iako je on i dalje zahtijevao 200) te mu odrzala govor o losoj karmi za njega i kako je sretan da ga nisam prijavila policiji.
Cim smo stigli nasem vozilu je prisao covjek obucen u pohabanu nekad crvenu kosulju, te je pokazao znacku koja kao dokazuje da je on nosac i da radi za zeljeznicu. Nisam mu vjerovala, jer su svi postovi na netu govorili da cim ti netko pridje to je prevara. Dok sam sama vukla kofer, vidjela sam da tako izgledaju i drugi nosaci. Tesko ih je raspoznati u masi ljudi jer izgledaju jako pohabano i nemaju crvene trake oko glave kao sto pise na netu.
E kad sam vidjela da treba tegliti po stepenicama koje u obliku nadvoznjaka spajaju perone, mislila sam si kako sam bedasta sto nisam dala covjeku da nosi za 10-20 rupija. Sad vise nije bilo ni jednog nosaca na vidiku.
Sisla sam na peron na cijem je ekranu pisalo "Malwa express". Srecom da vlakovi u Indiji kasne. Bilo je 5.20. Na internetu razlicito pise polazak - 4.38 i 5.20. Uglavnom, vlaka jos nije bilo. Vrucina je nezamisliva, kao i smrad, iako dok svice zora pocinje neki mali povjetarac, koji donekle olaksava situaciju.
Kolodvor je prizor iz filmova o Indiani Jonesu. More prosjaka, pasa, smeca i ljudi koji cekaju vlak.
Indijke me radoznalo gledaju, znam da se dive kako sam bijela. Jedina sam bjelkinja na cijelom kolodvoru. Prava atrakcija. Jos sam i pola metra vislja od njih. Nasmijesim im se, pa mi one uzvracaju osmjeh. Svi uglavnom cuce na podu dok cekaju vlak u malim obiteljskim grupicama.
Dok se borim s muhama (komaraca uopce nema), mazem se autanom po gleznjevima i rukama u nadi da djeluje i na muhe. Preko puta mene na uzvisini iznad tracnica budi se ekipa starih beskucnika dugih bijelih kosa i brada. I tako si oni lijepo skinu robicu i samo zamotanom krpicom medju nogama sidju do tracnica do nekog slaufa iz kojeg ide voda. I lijepo se oni cijeli operu, kosu i bradu, operu krpe kojima su omotani, te ih objese na obliznje drvo. Prizor me tako iznenadio da ih nisam stigla slikati. Ipak, dok su se tako umivali zracili su nekim mirom i ljudskim ponosom. Kao da su zadovoljni sto novi dan pocinje i sto ima vode...Bog je milostiv...
Ako nisam 20 ljudi pitala gdje stoji Malwa vlak. Na peronu na kojem je bio natpis pristala su vec tri vlaka... ali ni jedan taj. Nigdje nema sluzbenih osoba koje mozes pitati...prometnika, konduktera... Konacno ugledam jednog u vlaku (koji je obucen kao i svaki drugi covjek) i on mi kaze, ono je Malwa - iza mojih ledja na susjednom peronu. Taj vlak je stajao tu neko vrijeme. Potrcah od vagona do vagona da pitam jos nekog. Nadjoh konduktera koji mi potvrdi i kaze da je moj vagon nize deset vagona. Na vlaku pise jedva vidljivim slovima pocetna i krajnja stanica. Nigdje ne pise naziv vlaka, iako ga oni svi tako zovu. Jurila sam uz vagone trece klase, gdje su iza resetkastih prozora bez stakala bili natiskani siromasni Indijci. Vlak je glavno prijevozno sredstvo u Inidiji, posebno za siromasne. Slijedila je druga klasa, sa lezecim klupama od drvenih letvica. Mislila sam, samo ne tu, s obzirom da moram dugo putovati i to po najvecoj podnevnoj vrucini. Napokon sam nasla vagon na kojem je pisalo 1A, iako na mojoj karti pise 2A, mada znam da sam na internetu ispunila kartu s oznakom najvise klase sa lezecim mjestom. Boli me briga, ako moram platit jos, platit cu unutra. Ni taj vagon ne izgleda bajno, ali najbolje je sto ima.
Udjoh unutra, a u mracnim odjeljcima ugledah odjeljke koji se sastoje od 4 koznate klupe, uz pripadajuce bijele plahte i jastucice. Klima je unutra bila odlicna pa sam malo dosla k sebi. Sjedila sam dok nije dosao kondukter(prvi u sluzbenom plavom odijelu kojeg sam vidjela) i koji je potvrdio ispravnost moje karte. Bilo je malo smijeha kad me pitao za "berth" to jest koju klupu hocu gornju ili donju, a ja sam ga razumjela da je rekao "birth" to jest kada sam rodjena. To uglavnom zvuci jednako.
Smjestio me u odjeljak kod ugodnog postarijeg bracnog para Sikha. Sikhi su muslimani, imaju turbane oko glave, uglavnom svijetlo plave ili svijetlo zelene boje, dugu bijelu tuniku, a zene nose pandzabi - sarene cvjetne tunike, dimijaste hlace i pripadajucu dugu maramu oko ramena od istog prozracnog materijala sa cvjetnim detaljima. Primijetila su da su Sikkhi puno cistiji i uredniji, pa i ljubazniji od prosjecnih Indijaca.
Rekla sam kako idem do stanice Chakki bank, pa ih pitam koliko ima do tamo. Covjek mi ljubazno objasnio da je Chakki ime rijeke, pa tako Chakki bank znaci "obala rijeke Chakki".
Ispricala sam se i rekla kako sam umorna. Navila sam mobitel za budjenje, za svaki slucaj, popila aspirin, jer me od umora pocela boljeti glava i misici, te se sretno ispruzila na gornjoj klupi. Ledja su me ubijala od aviona i one taksi voznje.
Mislim da sam malo odspavala, cak se i naviknula na prolazenje raznih prodavaca kroz hodnik. Najsmjesniji su mi bili kad idu i pjevuse : Chai, chai...chai, chai... To prodaju caj, a nazivaju ga onako kako ga zovu kinezi. Nakon sto sam pojela gablec iz aviona narucila sam jedan, te mi ga je mrsavi musavi lik natocio iz nekog prastarog srebrnastog cajnika u malu casicu. Kostao je 5 rupija (50 lipa). Vec je smjesan s mlijekom i prilicno sladak. Pre fino! Zakljucila sam da mi pojma nemamo kako se taj caj radi. Ovo je nekog super, cak malo ljutkastog okusa i nekako me osvjezio.
Vlak je umjesto u 5 i 20 krenuo u 7.
Tako smo krenuli, a ja sam kroz san slusala klackanje tracnica i Indijce u vagonu koji kaslju i prduckaju.
Pogled kroz prozor nije govorio puno. Delhi se nalazi u velikoj ravnici u kojoj se zadrzava najveca vrucina. Sve je puno polja, te se vidi da svatko sadi tri stvari: vece polje rize, a na dva manja psenica i kukuruz. Sad je vrijeme sadnje rize, pa je sve zeleno. Izmedju polja raste visoko drvece koje ima koru kao platane, ali listovi su siljasti kao od breskve. Zanimljivo je kako polje rize ima malo povisene rubove i unutra je voda, dok su polja odmah do njega potpuno suha. Tlo je ocito puno gline, jer se svako toliko uzvisuje mala ciglana. Ona se sastoji od visokog crvenog dimnjaka, a oko njega hrpe naslagane cigle. Kuce nemaju krovove i sve izgleda kao da se raspada. Tu i tamo se uzdize neka palaca ogradjena visokim zidom. Kako smo se priblizavali Chakki banku, polja su sve veca, kuca je sve manje, a u prilicnoj udaljenosti su se pocele nazirati planine. Ipak, vruce je i ne vidi se daleko, a i prozori vlaka su jako slabo providni.
Jedna dobrostojeca Indijska obitelj sa preslatkom djecicom koju sam pocastila bombonima mi je rekla kako i oni idu dolje na toj stanici, pa su me upozorili kada je doslo vrijeme.
Vani me zapuhnula vrucina jos gora nego u Delhiju, a bilo je popodne oko pola 4. Prisao mi je vremesni nosac i rekao da ce mi za 10 rupija nositi kofer do taksi kucice preko puta. Radosno sam pristala, sjecajuci se kako sam vukla kofer u Delhiju. Taksi sluzba je dobro organizirana sa solidnim autima i dzipovima. Put do Mcleod Ganja kosta 1350 rupija po njihovoj sluzbenoj tablici. Razveselila sam se kad sam vidjela da ce me voziti opet jedan Sikh koji ima jako blagi izraz lica i zove se nekako kao Nimrhd.
Nova faza avanture je pocela.