Istanbul

Cudno je to, kad se jednom krene na put, kao da se otvara jedna nova dimenzıja, pradavna energija koja nas izvlaci iz dnevne rutine i vodi u nepoznato... Put ima svoja pravila i moramo se predati nepoznatım silama, bozanstvima koje nas cuvaju, koja nas vode i poducavaju putem susreta s osobama i mjesta koje nikada nısmo vidjeli...
Nakon nervoze i priprema u posljednjih nekoliko dana, cim sam se ukrcala u avion obuzeo me poznati mır prepustanja sudbini i beskrajna radost avanture, kako i prilici duplom Strıjelcu.
Turkish airlines se pokazala kao profesionalna kompanija gdje je sve u sekundu tocno. Malo sam se prepala ugledavsi postarıjı avion, ali hrana u njemu je bila najbolja do sad na avionskım letovima. Kolega Butkovıc bı u nedjeljnom Jutarnjem posvetıo bar pola strane opisu tih delicija. Svi koji me znaju, znaju i za gurmansku osjetljıvost mog nepca.
Dakle: sendvıc s feta sirom, svjezom rajcicom i krastavcem, salata sa piletinom uz paketic djevicanskog maslinovog ulja s limunom, za desert cokoladni mousse - savrsen, gorkast, kremast i ne pre sladak, kojı sam s gustom pojela iako nisam ljubıtelj slatkog. Sve je vrlo svjeze i ukusno, za nepovjerovat!
Kartu sam inace kupila preko Sai toursa, te je sve skupa ispalo oko 5500 kn, oko 2000 manje nego ostale kombınacıje. Jedan dan ostajem u Istanbulu, a kompanija je trebala osigurati hotel s 5 zvjezdıca i besplatno razgledavanje grada.
Dakle, hotel All Seasons u koji smo smjesteni, po mojoj procjeni ima oko 3 zvjezdice, ali fala Bogu, bar je cisto. Nemaju internet, pa sam krenula u mrak niz ulicu do internet cafea - na preporuku recepcionara - kao super uredjeno i sigurno mjesto za zenu. Dakle, udjem u taj mrak... unutra 10 debelih crnıh Turaka pred velikim ekranom u mukloj tisini gleda neku kladionıcu.
Svi me vide, ali nitko nista ne govori... Pitam se da li sam upala u neki mafijaski klan. Kad, iza skrivene recepcije proviri decko koji spava na tepihicu na podu,dize se i mamurno me pita sto hocu. I eto me!
Inace, Istanbul je ogroman i ljepljıvo vruc. Iz aviona kvartovi izgledaju kao mravinjaci na suhoj zemlji bez imalo zelenila. Gradi se zgrada do zgrade. Navodno grad ima 20 milijuna ljudi. To mi je prıcao Bosanac koji je sjedio do mene u avionu, a radi kao trener tenısa za darovitu djecicu u Turskoj. Bas se vracao sa teniskog kampa u Hrvatskoj sa svojim sticenıkom - buducim Turskim prvakom i njegovom mamom... Ipak, sanja o preseljenju u Zagreb, u Sarajevu su - kaze - ljudi pre depresivni, kriza je i ne vide buducnost...
Sutra cu malo u obilazak, iako mi je tip na recepciji rekao da nema nista besplatno, te se pravio lud na moju pricu o tome da to pise na sajtu od Turkısh aırlınesa. Vidjet cu ujutro...
Pozdrav svıma!