Eto put do Mcleod Ganja je prosao prema planu: Istambul - Delhi Turkish airlinesom, zatim vlakom Malwa express koji vozi iz Indorea preko Delhija do Jammu Tawi skroz u Kashmiru. Mi silazimo par stanica ranije u Chakki bank, to jest na obali rijeke Chakki. To je prilicno veliki gradic, a blizina Kashmira i stalnih politickih nemira ovdje se ocituje u prisutnosti vojske na stanici, te prolaskom kroz rengen vrata.
Zatim mukotrpna voznja taksijem 4 sata uzbrdo po vijugavim cestama, a pola od toga po mraku, s obzirom da mrak sada pada u 19 sati. Indijci i voznja po mraku - koma! Cim je upalio svjetla vozac se prekrizio, dotaknuo sva bozanstva koja vise sa retrovizora i duboko uzdahnuo...
Naravno da sam vec na pola puta povracala... Srecom, uvijek putujem s paketom vrecica za skrinju, koje mi sluze za takve situacije. Stalio smo nekoliko puta, ali nista mi nije pomagalo. Kao da imam morsku bolest...
Kad sam ugledala vrata mog samostana Geden Choeling Nunnery iliti Ani Gompa, mislila sam da cu se onesvijestiti od srece. A i moj vozac isto.
Tu noc je nekoliko ljudi od 8 gostinjskih soba povracalo, ukljucujuci i mene... Dakle, ipak je virus ili bakterija... Za svaki slucaj sam popila antibiotik i to me spasilo. Iduci dan sam bila ko nova, cudo kako sam se brzo oporavila. Bilo mi je koma jesti dvopek, kad je par koraka dalje moj najomiljeniji restoran na cijelom svijetu Carpe Diem...
Inace, Delhi se pokazao mucan kao i obicno. Iako smo odlucile ici aerodromskim busom do zeljeznickog kolodvora, jednostavno nije bilo vremena za to. Avion je nesto kasnio, a kofere smo cekale skoro
sat vremena. Jos promijeniti lovu... sve cekas u redu.Pitala sam jos i tipa u Kingfisheru za avion za Dharamsalu koji leti u 14 i 30. - kaze 150 eura... Previse... radije cu to donirati opaticama... a i opet moramo cekati cijeli dan. Kingfisher red je lokalna niskotarifna kompanija koja leti posvuda u Indiji.
Bilo je vec 5 i 20. tocno kada po rasporedu krece Malwa vlak iz Delhija. A do tamo imamo jos oko 45 min voznje. Odluka je pala u trenu - opet pre paid taxi, onaj u kojem su me kidnapirali prosle godine. Sad smo ipak dvije...
Adrijana, moja mlada prijateljica je skoro umrla od straha kad je vidjela te mracne face na izlasku iz aerodroma. Tocno vidis kako mafija vlada nocu...
Vozio nas je neki dobrocudni klinjo, ali opet je tu bilo napetih situacija... kao tip dodje kraj nas s autom, trubi, pa nas gledaju, pa se nesto razgovaraju ( o Boze zasto ne znam Hindi), pa vozi tim tamnim ulicama, pa pre sporo vozi bez veze, pa nas je na kraju odfurao u neku jako usku ulicu, punu ljudi koji tumaraju... Ja pitam gdje smo sad - on kaze neku rijec, a mi u komi... Ispalo je da je to neka precica do kolodvora koji je vrlo blizu te ulice.
Na kolodvoru opet mafija... svi trce oko nas, guzva, dreka...
Ja u glavi racunam kolko Malwa kasni -oko 2 sata iz Delhija - mislim sta ako je otisla, opet cekanje cijeli dan.
Iako sam zadnji put sama vukla kofer i trazila vlak, sad bas nema vremena za to, pa cu uzeti dva nosaca u prljavim crvenim haljetcima. Oni kofere na glavu i mi trk za njima. Hvatam Adrijanu cvrsto za ruku i vucem je brzo krozx gungulu koja nas radoznalo gleda sjajnim ocima od hashisha.
Na vratima nas doceka tip koji me uvjerava da karta koju sam kupila preko interneta nije dobra da je to waiting list i da moram ici na kat da mi izdaju pravu kartu.
Sjetim se odmah upozorenja na forumima da je to prevara i vicem na tipa da je moja karta dobra i da sam se zadnji put s njom ukrcala. Moji nosaci ga ruzno gled
aju i vicu na njega sto mi dodatno govori da je tip prevarant. Izvicem se na njega i odem za nosacima, jedva se probijajuci kroz nesnosnu guzvu. Oni su u hipu nasli Malwu, cije se kasnjenje od 2 sata moze uzeti sa 100% sigurnosti. Ispred vlaka stajao je kondukter koji nam je dodijelio krevete u razlicitim kabinama. Nosaci su rekli da se mozemo traziti da se zamijenimo. Dofurali su nam kofere do kreveta, a onda su me sokirali cijenom 500 rupija po osobi (50 kn) Ja sam mislila da cu ih oboje udaviti! Eto svaka skola se placa! Malwa kasni i vuci kofere sam - to je poruka dana!Ja zadnji put nisam vidjela konduktera vani pa sam se sama ukrcala. On je dosao kasnije do mene i dodijelio mi krevet. Moze se i tako.
U vlaku smo bili u odjeljku sa dvoje mladih Kashmiraca, iko je ona bila obucena kao Indijka. Puno narukvica, sa kanom op
crtane ruke i noge, jako su bili slatki.Ona je cvrkutala glasom predivnog slavuja, i to smo snimile kako bi mojim klijenticama mogla prikazati kako melodiozno zvuci prava zenska energija. Nas dvije smo ju mogle slusati satima. Izgledali su kao mladi bracni par i bili su prilicno prisni, cak su zajedno lezali na istom krevetu...
On je bio usluzan pa je cesto pitao gdje je nasa stanica, jer to ne pise ni na jednoj...
Ipak moze se prepoznati po sve bujnijem zelenilu i manje naseljenim predjelima...
Nema komentara:
Objavi komentar