Autobusom do Delhija ili kako dobiti potres mozga

S obzirom da se svi vracaju u Delhi busom, pomislila sam da bih mogla i ja, iako lose podnosim voznju. Cinilo mi se komplicirano opet uzeti taksi do vlaka u Pathankotu - cetiri sata, cekati vlak tko zna kako dugo, jer kasni, opet hotel i taksi u Delhiju... Bus iz Mcleod Ganja do Tibetanske kolonije u Delhiju mi se cinio laksa varijanta. Ahhh...

Jos su mi plava koljena od udaranja u sjedalo ispred mojeg. U trinaest sati ove divne voznje mislim da nema komad od 100 m. asfalta bez rupa. To je rupa na rupi. Kupila sam kartu u Potala agenciji u Bhagsu roadu, kao najbolja varijanta za bus. Vrlo luksuzan. Bilo mi je malo sumnjivo kad sam vidjela da je cijena svega 450 rupija (oko 45 kn), ali mislila sam, to je indijska cijena, to je normalno, pa svi idu... Dakle, kad je taj bus dosao... Crni, slinavi zastori prepuni plijesni, tvrda, uska sjedala, smrad po znoju i vlazi... Vida, koja je dosla da me otprati je umirala od smijeha... Ja sam si mislila, srecom da imam paket plasticnih vrecica ako mi zeludac nece izdrzati...

I zaista... cesta vijuga, kotaci nabijaju u rupe, a vozac vozi kao da je reli. Ekipa zustrih Izraelki je na izmjene isla do vozaca i vikala "shanti, shanti" - mir, mir. Medjutim, vozaca to nije pretjerano zanimaloali. Na putu su bila cesta suzenja i odroni zemlje. Cijele stranice planina odrezane su kako bi tu prosla cesta, ali bez ikakvih potpornja. Vidi se kako je Indija stari kontinent. Na nekim mjestima, oko 1500 m nadmorske visine brda se sastoje od okruglih kamencica i pijeska, kao da je to nekad bila velika rijeka... Onda prolazimo kroz jedan tunel iskopan od takve stijene, gledam kamencice na stropu, sve izgleda kao da ce se obrusiti dolje svakog trenutka.

Usred noci stali smo kod jednog obiteljskog restorancica, gdje je posebna avantura bila posjeta zahodu. Prljavi je cucavac bio prekriven ogromnim kukcima raznih velicina, koje su se kretale simo-tamo kao pomicni tepih. A smrad... neopisivo... ali eto i to je Indija.

Promatrala sam djecaka od oko 8 godina kako spretno mijesi male capate od tijesta i pece ih u rucno radjenoj peci. Fino su mirisale i dosta je nasih putnika iz busa jelo. Ja se nisam usudila, vec sam samo narucila jednu Mazu, tj. sok od manga, koji puni Coca cola u Indiji. Zaista je dobar, a kosta samo kunu i pol.

U Majnu Ka Tillu, Tibetansku koloniju u Delhiju smo dosli rano ujutro, tako da sam pred sobom imala cijeli dan za odmor prije leta za Istanbul koji je bio u 4 ujutro iduci dan. Gomila nosaca, vozaca riksi i taksista odmah je agresivno opkolilo nas bus. Vidjela sam jednu zbunjenu curu, pa sam je pitala da li zeli odsjesti tu u hotelu. Nije niti znala kud je dosla. Uzele smo riksu da nam vozi kofere i uputile se u male uske ulicice. Srecom, Potala hotel je odmah iza ugla, kako mi je opisao agent u Mcleodu, tako da smo odahnule. Uzela sam najbolju sobu sa klimom za 100 kn, i gotovo vrisnula od srece kad sam nakon tri tjedna ugledala pravu kupaonicu.

S obzirom da je u Delhiju bila u tijeku epidemija Denge groznice (nesto kao Ebola) nisam htjela ici u grad (a bila sam pre umorna od puta), tako da sam uglavnom odmarala u sobi. Za rucak sam se jedino spustila u obliznji restoran, i napravila jedan krug po kvartu. Prizor je otuzan, sa mnogim standovima tibetanskih proizvoda, ali ljudi mi se cine nekako jadnijima nego u Mcleodu. Indijci su inace godinama pokusavali iseliti Tibetance iz ove kolonije, ali su se zaustavili na urgiranje Dalaj lame...

Rano ujutro je taksist po dogovoru dosao po mene i moje putovanje se priblizilo kraju...

I, eto sretno sam stigla!