Razgovor sa lamom Tsultrem Gyatso

Imam dojam da trcimo od jutra do mraka... toliko toga za vidjeti i uciniti...
Navecer ucimo Tibetanski i zauzvrat Engleski sa Kalsang i Lobsang, u 14 sati ja njihovog ucitelja Tsultrem Gyatso ucim Engleski.
Idemo na tecaj meditacije i joge kod Shivam gurua, u 17 sati... plus masa drugih sitnica...

Bilo mi je jako drago vidjeti ucitelja kojega sponzoriraju moji prijatelji Kristina i Mathias, koji inace boluje od dijabetesa i jos nekih boljki pa su mu potrebni redoviti lijekovi...
Zivi u maloj sobici 2,5 x 2,5 u kojoj stane samo uzak krevet, i mali madrac na podu za goste. Mnoge opatice imaju puno vecu sobu od njega. Unutra je hladno, kao i u ostalim sobama nema grijanja. Iako monahinjama nije dozvoljeno imati grijanje u sobi zbog velikog racuna za struju, ucitelj bi je mogao imati. Ipak on ne zeli jer smatra da grijalica oslabljuje njegov organizam i pogoduje razvoju bolesti. Veselo se smije sjedeci na svom krevetu, a ja i moje tri prijateljice monahinje su se smjestile do mene na podu.
Ucitelj mahne rukom i odmah se iz termosice posluzuje omiljeno tibetansko pice - vruca voda. To non stop piju, kazu da je zdravo za organizam zimi. Drugog grijanja nema. Nakon uobicajenih pozdrava i dobrih zelja, iskoristila sam prisustvo prevoditeljice Sonam da pita ucitelja par pitanja.
I tako rekoh: - Kod nas na zapadu ljudi imaju velikih problema sa osjecajem straha i krivnje. Koji bi bio najbolji nacin za rjesenje tog problema?
I tada nastade graja: prevode sve tri u isto vrijeme - ucitelj postavlja pitanja - nije im nesto jasno.
Pita me - kako osjeca se kriv? Zar je napravio nesto lose?
Ja kazem - ne, osjeca se kriv bez razloga, to je emocija koja je stalna i blokira...
Opet oni vijecaju.... i tada svi skuzimo - oni uopce na Tibetanskom nemaju rijec za osjecaj krivnje. Imaju samo za pogrijesiti.
Ucitelj koncentrirano razmislja - i napokon kaze: - sve takve emocije nastaju zbog vezanosti - vezanost za emociju, za dogadjaj, za ego, treba promisljati o tome i otpustiti takvu vezanost.
Ja mu kazem: razumijem, ali ljudi kod nas bas nemaju puno vremena za razmisljati o takvim stvarima. Ja imam sat vremena da nekog nesto naucim, sto biste vi poducili u tih sat vremena?
Sonam prevodi, a uciteljeve oci se razgolace u cudjenju, a onda udari rukom po koljenu i grohotom se pocne smijati. Vrti glavom lijevo desno i kaze - tesko se nesto moze promijeniti u tako malo vremena. U Budizmu postoje mnoge vjezbe i tehnike za rjesavanje takvih problema, ali za sve to treba puno vremena.
Uzdahnula sam sjetno, s obzirom da znam kako se doma ljudi muce s tim emocijama...
Popricali smo jos dosta dugo i onda se dogovorili da cu ga uciti Engleski. Bilo mu je jako zao sto ne mozemo razgovarati i zarekao se da ce nauciti do iduce godine.

...

Hodajuci po Mcleodu zapazila sam drvo bugenvilije koje raste kao divlji grm u dvoristu lokalnog vrtica. Odmah sam natjerala Adrijanu da idemo dolje i uberemo granu kako bi napravile pelcere za dvoriste naseg zenskog samostana. Pitali smo staru tibetanku koja imamali ducan s perlama, a ona je pitala nekoliko prolaznika da joj prevedu sto hocemo. Na kraju smo usli u dvoriste gdje su se djeca igrala, a mi smo uciteljice nazicale da si otrgnemo neuglednu granu punu trnja. Naravno da su nas svi gledali kao da smo poludjele. Jedan je decko dobacio da je grana dobra za samoobranu. Haha! Uz put smo na internetu pogledale kako se taj cvijet pelca. Srecom, trenutno su gradjevinski radovi u samostanu pa ima pijeska, a nuzno je pomijesati pijesak sa zemljom. Dobile smo pet sadnica koje ce, nadam se za par mjeseci vec biti lijepe biljke. Kad sam rekla mojim monahinjama na koju teglu moraju paziti sumnjicavo su promatrale pet golih stapica s trnjem... Haha.. ali kao vjeruju mi da ce to biti velik i lijep cvijet...