četvrtak, 5. travnja 2012.

Putovanje u Zanskar


Veceri cesto provodimo u Lamo's kitchen, na Bagsu roadu, gdje se svaku vecer pustaju tibetanski filmovi, a imaju i super hranu. Sjedimo na podu na jastucima, obicno oko dvadesetak ljudi, i uzivamo. Jucer je bilo jako zanimljivo, jer smo gledali film Journey form Zanskar, a prisutan je bio i geshe Yonten (ucitelj budisticke filozofije) glavni junak filma.
Zanskar je regija izmedju Kasmira i Ladaka, prosjecne nadmorske visine oko 5-6000m. Ljudi su preko 90 % nepismeni. Zbog snijega su zatvoreni planinski prijelazi oko 6-8 mjeseci godisnje. Vremenski uvjeti onemogucavaju redovno skolovanje, a tradicionalnog tibetanskog kulturnog odgoja vise prakticki nema. Tako je geshe Yonten odlucio uzeti 17 djece i prevesti ih preko planinskih vrhova u grad Manali u Indiji kako bi ih se upisalo u skole ili samostane. Grupa monaha osnovala je udrugu i skuplja novac za njihovo skolovanje, kako bi kasnije oni mogli doprinijetii razvoju svoje regije. Geshe Yonten mi se svidja jer je u Zanskaru uzimao uglavnom curice, jer one nemaju nikakvu perspektivu u svojim selima. Odmah je pogodio u moju slabu tocku - brigu i ljubav prema malim opaticama i zenama u ovom kraju opcenito. Uglavnom, jedva su prezivjeli put preko planina i stigli na cilj. Nakon filma pitali smo kako su danas djeca. Tek su nakon 6 godina mogli posjetiti roditelje. Nitko nikoga nije mogao prepoznati. Preskupo je putovati svake godine, a za vrijeme zimskih praznika djeca ne mogu ici kuci zbog snijega. Po ljetu je pauza samo 20 dana, a treba im 8 da stignu na cilj... Pogledajte trailer, a film dolazi samnom kuci pa cemo gledati.
http://www.youtube.com/watch?v=ylBBre-y8m4&feature=player_embedded

Dalaj Lama predavanja u Norbulingki


Norbulingka se nalazi blizu donje Dharamsale, što je oko 40 minuta voznje taksijem iz Mcleoda. Visnja i ja kupile smo male jastuke na preklapanje s ruckom za nosenje, uzele bocu vode i samo novcanik, jer su mobiteli i fotoaparati zabranjeni na Dalaj laminim predavanjima. Norbulingka je mala tibetanska kolonija, u kojoj ima nekoliko samostana, mnogo privatnih kuća i poznati muzej za umjetnost i obrt gdje se educiraju generacije Tibetanaca u izradjivanju svetih kipova, oslikavanju hramova i izradi tanki - tibetanskih svetih slika na tkanini.
http://www.norbulingka.org/
U novoizgrađenom samostanu docekalo nas je mnostvo ljudi, na vrucini od preko 35 stupnjeva. Visinska razlika od Mcleoda je oko 600 m, a to je oko desetak stupnjeva. Uglavnom, skuhale smo se. Samostan je premali za toliko ljudi, tako da je mnogo zapadnjaka posjedalo uokolo po hladu i slušalo prijevod na malom radiju. Kad god Dalaj lama ima predavanja, onda se simultano prevodi na nekoliko jezika i to se emitira na lokalnim radio frekvencijama.
Ukololo je bilo razasuto sareno mnostvo satora sa hranom, lokalnim proizvodima, nakitom...
Iako na zapadnjake gledaju kao na hodajuci bankomat, ipak su puno manje naporni od npr. Indijaca u Delhiju.
Malo smo se iznenadile sto je Dalaj lama dosta dugo govorio o tantrickom seksu, i kako prosjecna osoba moze dobiti krivi dojam dok gleda kipove i slike tantrickih bozanstava u sjedinjenju. Uglavnom rekao je kako osoba prvo mora ovladati svojim osjetilima a zatim se eventualno tome posvetiti. Gledale smo oko sebe bakice kako vrte molitvene kotacice u svojim rukama i gledaju u video ekran. To je izgleda normalna tema. Nitko se nije niti nasmijuljio.
Srecom, Norbulingka institut je oko 10 minuta pjesice, tako da se covjek moze brzo oporaviti u njegovanom parku s potocicima vode koji zubore svuda naokolo. Tu je i prekrasan hram u kojem obozavam sjediti. Ima zanimljiv kameni pod od tamnog kamena, koji hladi i stvara mirnu atmosferu - hramovi uglavnom imaju drvene podove, pa se jako cuje kad netko po njima hoda. Zidovi su oslikani plavim likom Medicinskog Bude, namijenjenog za iscjeljivanje fizickih bolesti. Veliki zlatni buda dominira prostorom ispred. Moze se uzeti veliki jastuk za sjedenje i meditirati u miru.

nedjelja, 1. travnja 2012.

Intervu sa Jetsunmom Tenzin Palmo


Nas projekt ovdje je snimanje dokumentarca "Awakening the sleeping goddess" o polozaju zena u budizmu. Jedna od prvih osoba koju sam htjela intervjuirati je Tenzin Palmo o kojoj je napisana poznata knjiga Cave in the snow i snimljen istoimeni dokumentarac. Ona je jedna od rijetkih zapadnjakinja koja je primila ucenja najvisih tibetanskih ucitelja i osobno je meditirala 12 godina u spilji.
http://www.tenzinpalmo.com/
Izgradila je prekrasan zenski samostan u podnozju himalaje blizu grada Pulumpura. Mir, tisina, sve u cvijecu, prekrasno dizajnirane zgrade, vrtovi. Potpuno ne nalik kaoticnoj indijskoj gradnji.
Ima posebne zgrade za ritrite - meditacijska povlacenja. Nekoliko opatica je zavrsilo 4 godine unutra, jedna 12 godina itd. Rijetko mjesto gdje se opatice mogu toliko posvetiti meditaciji uz strucno vodstvo.
Iako ima 70 godina Tenzin Palmo je bistra, strastvena i zestoko zastupa zenska prava, s obzirom da je i sama bila zakinuta za mnogo toga na svom putu.
Najsmjesnije je bilo kad je pitala koliko nas ima u film crew (filmskoj ekipi). Rekoh - dva.
Jedna amerikanka koja tamo volontira se nasmijala i reka - o it's a very indie film.
Morale smo se sloziti...
Kad sam vidjela kako se njihov hram upravo zavrsava, prepun je radnika, rezbara i slikara, odmah mi je na pamet pala genijalna misao, te pitah : Do you have floor plans?
Tenzin i njena asistentica Aileen su me zabezeknuto pogledale i nista im nije bilo jasno. Moja frendica Visnja se nasmijala i rekla da bih valjda trebala objasniti od pocetka, te sam im rekla kako namjeravam izgraditi samostan u mojoj zemlji i da bi nam trebao arhitetkonski plan hrama.
Dakle, zena je ni pet ni sest, odmah poslala po planove.
Tako dragi moji, imamo potpune planove z gradnju hrama, u obliku mandale, sve po ps-u kako treba, koje su skupo platile japanskom arhitektu!
Dakle klanjam se do poda ovoj krasnoj zenici, s kojom smo dogovorile dugorocnu suradnju.
Procitajte na amazonu makar dio te knjige Cave in the snow...

Mcleod Ganj u znaku samospaljivanja Tibetanaca


U Mcleod Ganju je napetija atmosfera nego inace. Prosvjedi za neovisni Tibet su gotovo svakodnevni. Mladje generacije cine se dosta agresivne po tom pitanju. Sve je obljepljeno s plakatima redovnika koji su se samozapalili protestirajuci protiv kineske okupacije. Dodat cu sliku naknadno da vidite kako to izgleda. Strasno...
Ima dosta rasprava medju strancima oko toga. Puno njih ne odobrava sto se dogadja. Ipak postoje naznake da su kinezi prilicno uzdrmani tom pojavom, uglavnom zbog nemoci da je zaustave. Lame se uglavnom protive ovim ocajnickim pokusajima da se stvari promijene, jer smatraju da takav cin ne stvara dobrobit za sebe ni za druge.
Bas kad smo bili u Delhiju na onom prosvjedu jedan se covjek zapalio. Nije redovnik vec obican Tibetanac, a ovdje je odmah proglasen mucenikom. Umro je za tri dana a njegovo je tijelo dopremljeno u Mcleod Ganj, uz povorke ljudi sa zapaljenim svijecama, automobila i motora sa tibetanskim zastavama i plakatima s pokojnikom.
Tesko je Tibetancima... Vec su generacijama ovdje. Bas mi je moj ucitelj Tsultrem Gyatso pricao da je za vrijeme njegovog djetinjstva na Tibetu bila vrlo losa situacija sto se tice hrane i odjece i da je s te strane sada na Tibetu ljudima bolje. Medjutim kinezi su naselili milione svojih ljudi na to osjetljivo podrucje i u mnogome su zatrli kulturu i obicaje. Tibetanci imaju svoj jezik i pismo, a djeca u skoli moraju uciti kineski...

Kako kupiti karte za vlak u Delhiju kad plan ode k vragu


Imala sam fenomenalan plan. Avion slijece u 4, a novi delhijski metro vozi do zeljeznickog kolodvora 15 minuta. Vlak Malwa express koji ide u Jammu Tawi, glavni grad Kasmira polazi u 5.20. Kupila sam karte preko interneta (uz veliku muku jer su prestali primati strane kartice i zahtijevaju indijski broj mobitela). Nasa destinacija je Chakki Bank, iliti obala rijeke Chakki, koja tece uz podnozje Himalaja. Nakon toga idemo tri sata taksijem do Mcleod Ganja, i sjedista Dalaj lame, te mog zenskog samostana Gaden Choeling Nunnery.
To je bio plan...
Avion je sletio na vrijeme, prosle smo brzo kroz carinu i nasle se u cudu tehnologije, cistom, urednom metrou, gotovo da ne povjerujes da se nekoliko metara iznad krece nepregledna rijeka, ljudi, riksi, zivotinja, kreirajuci svakodnevni indijski kaos.
Na zeljeznickom kolodvoru zapuhnuo nas je gotovo neizdrzivi miris urina, srecom nosac se odmah pojavio tako da nismo morale vuci kofere. Tu je dobro uzeti nosaca i platiti mu oko 200-300 rupija jer su maheri da brzo nadju vlak, te nose stvari stepenicama preko 16 perona.
Mislila sam da sve ide po planu kao i svaki put. Malwa naime uvijek kasni barem 2 sata. To je vlak koji prelazi dugu trasu iz juzne u sjevernu Indiju.
Dosle smo tamo, a vlaka nema.
Otisao prije pet minuta.
Stojim zbunjena i tek mi kasnije u vlaku jedan kasmirac objasni da Malwa kasni po zimi zbog magle i ljeti zbog monsuna, a u proljece i jesen kad je susna sezona ide na vrijeme. Eto ga na. A ja sam prije uvijek putovala zimi i ljeti. Tako je to kad europejac ne poznaje dobro lokalnu klimu i obicaje.
Sjele smo se odmah na taxi i otfurale u Majnu Ka Tilu, tibetansku koloniju u Delhiju. Mrzim Delhi i ovo je mjesto gdje se osjecam najsigurnije. Desetak malih guest housea pruzaju dovoljno komocije za cekanje aviona ili vlaka, kada se nuzno u Delhi stigne dan ranije. Oni organiziraju taksi ako se negdje mora ici i to je puno sigurnije od pregovaranja sa taksistima na delhijskim ulicama.
Smjestile smo se u sobu za 60 kuna dan, kako bi se otusirale i regrupirale.
Nazalost ispalo je da bas taj dan u Delhi stize kineska delegacija i da su svi ducani zato zatvoreni jer svi tibetanci idu na prosvjed. Ni jedan ducan koji prodaje karte za vlak nije radio. Po rasporedu znam da je prvi vlak tek navecer oko 8, a isto tako znam da je gotovo nemoguce dobiti kartu za vlak isti dan. Indijci kupuju karte 4 mjeseca unaprijed. Od jedne pametne Tibetanke saznala sam da postoji tzv foreign quota ili turisticka kvota na koju se morate pozvati ako zelite kupiti karte isti dan, ali se moraju kupiti na kolodvoru.
E, to je tek zavrzlama...
Sjele mi tako opet na riksu, pa metro, te stigle na kolodvor. Tu nam je valjda 30 ljudi reklo 30 stvari o tome gdje je taj famozni office gdje turisti stranci kupuju karte. Vodali su nas okolo kao dvije mlade majmunice, svako se kune da je to tocno, svi vas muljaju.... Bas smo bile iscrpljene.
No dakle, svi koji kupuju karte u Delhiju moraju doci NA PRVI KAT IZNAD PERONA 1. To se zove International tourist bureau.
Izuzetno ga je tesko naci pogotovo ako ste stigli na kolodvor sa strane gdje je ulaz kod perona 16. Onda morate preko zeljeznog nadvoznjaka preci skroz na drugu stranu i onda na kat. Pokusajte dobiti karte klasa 2AC tier sleeper class, iako za to gotovo nema sanse (te uvijek kupujem ranije preko interneta). Znaci spava vas 4 u kupeu. Vjerojatno cete moci dobiti 3AC klasu (6 u kupeu), C znaci da imate klimu sto je neophodno na 40 stupnjeva koliko je sada u Delhiju.
Tako smo sretno kupile karte za vecernji vlak koji stize u Chakki bank u 4 ujutro.

ponedjeljak, 1. veljače 2010.

Nova Godina 2010 s Dalaj Lamom




















video
Nekoliko dana prije povratka Dalaj Lame u Mcleod Ganj, mjestom se počnu širiti glasine... dolazi danas, dolazi sutra... ovaj i onaj su čuli iz pouzdanih izvora da dolazi... Uzbuđenje se širi mjestom, a na ulici se povećava broj štandova koji prodaju robu. Svi očekuju veću navalu kupaca-hodočasnika.
Najpouzdanija informacija uvijek je dolazila od naših opatica. Očito samostan radi određenih priprema informiraju na vrijeme.
Znale smo kako ide dril: nisu dozvoljeni mobiteli niti foto aparati. Pretresaju vas od glave do pete. Ali ne bi mi bile Hrvatice, da ne pokušamo prokrijumčariti mali dijelić ovog doživljaja. Adrijana je poput mlade partizanke u sekundi na pretresu kliznula fotoaparat u rukav od jakne bliže šaci jer je zadnji put primijetila da ne pipaju do kraja rukava, već više ispod pazuha.
Tako smo na fotić uspjele snimiti iz zasjede dva kratka filmića ... uživajte!

Žuti suncobran koji vidite na filmu u Budizmu predstavlja zaštitu od duhovnih otrova - a to su - želja, mržnja, pohlepa i neznanje. Svileni suncobran štiti glavu Bude i služi kao simbol duhovne moći.

Ovo je prilika kada je zaista moguće uživati satima u blizini kako Tibetanci kažu Njegovoj Svetosti inkarnaciji Bude Suosjećanja. Za ovu priliku sve je okićeno metrima nanizanih cvjetova kadifica u narančastoj boji. Nakon molitvi u trajanju od 3 sata, Dalaj Lama izlazi van u slijedeću fazu u kojoj se izmjenjuju govornici, sve redom lame, predstavljaju se nove knjige, navodi se koji je samostan koliko donirao. U publici se širi veselje jer redovnici dijele lepinje, kekse, bombone, čaj, a čak i vremešni Tibetanci pokazuju zavidnu fleksibilnost u borbi da dodju do tih darova.
Posebno su dojmljivi muzika i obredni ples u maskama, koji je bio naročito lijep kad je Dalaj Lama došao u prostor. Između ostalog, to koristi za tjeranje Zločestih Božanstava iliti negativnih energija. Plavo nebo, pogled na snježne vrhove u daljini, kao da je vrijeme stalo...
Uvijek se iznova iznenadim kako me njegova prisutnost obavije dubokim mirom iako se nalazim u velikoj gužvi.
U pozadini dominira ogroman pano Dalaj Lame i Panchen Lame iz mlađih dana. Na svakom koraku se obilježava 20 godišnjica smrti starog Panchen Lame. Njegovu su trenutnu inkarnaciju oteli Kinezi zajedno s njegovom obitelji i nitko ne zna gdje su već godinama.

video
Oko nas je svega par desetaka stranaca. Upoznale smo se sa Franciscom, Hrvatom koji je rođen u Čileu, a radi kao psiholog u Karlovcu. On je čekao u dvorištu od 4 ujutro dok još nije bilo nikog kako bi prokrijumčario svoj veliki profi fotoaparat. Svi su mislili da je novinar. Toliko o osiguranju.
Iako smo nakon 6 sati sjedenja bile smrznute i ukočene, doživljaj je bio fantastičan.

Imale smo priliku vidjeti na desetine Tibetanaca u tradicionalnim nošnjama, koje su nas oduševile. Djevojke nose dugu kosu spletenu u male pletenice, sa prekrasnim nakitom ili šeširima na kosi, a mladići su jednako efektni. Izgledaju prekrasno!

ponedjeljak, 28. prosinca 2009.

Dalaj Lamin hram i kora

Prateci rijeku ljudi ne mozete promasiti gdje se nalazi glavni hram. Tu se slijeva rijeka monaha i monahinja u crvenim odorama, stari Tibetanci koji mole krunicu, ali i mnostvo domacih turista koji vole obilaziti mnogobrojna Indijska svetista. Nas dvije smo, kao teska egzotika, cesta meta za fotografiranje. Svi hoce imati nasu sliku. I naravno, svi misle da smo Ruskinje... idu za nama i vicu -harasho!
Ja jako volim glavni hram, gdje cesto sjednem u ugao i upijam izuzetno mirnu energiju, koja se ne da uzdrmati konstantnim kretanjem turista. Mnogi rade prostraciju kad udju, a obicaj je nakloniti se sklopljenih ruku pred Dalaj Laminom stolicom, te je nakon toga dotaknuti celom. Tako se radi i ispred Budinog kipa i to na sve tri strane, te na kraju ispod velikog regala sa svetim tekstovima. U toj dvorani monasi i monahinje imaju ispite iz Budisticke filozofije, koju polazu u obliku debatiranja. To im je vrlo neugodno jer moraju odgovarati pred cijelim razredom i svim uciteljima. Pratile smo jedan dan mlade monahe kako to rade, i bome je onaj koji je odgovarao bio sivo-zelen u licu. Siroce.

Ovaj sa strane sa brcicima je Padmasambhava ili Guru Rinpoche, koji je donio Budizam na Tibet, pa se slavi u gotovo svakom hramu. Naime u to vrijeme je jedan Tibetanski vladar htio sagraditi prvi hram i samostan, ali nikako nije islo. Onda su pozvali Guru Rinpochea koji je dosao iz Indije i savladao demonske sile koje su sprecavale izgradnju, te je zatim godinama poducavao na Tibetu.

U smjeru kazaljke na satu, cijeli hram opasuje staza, koja simbolizira molitvu u hodu, a zove se kora. Tu je jako lijepo setati, ima puno molitvenih zastavica, molitvenih kotaca, ptica, majmuna i krava. Svako toliko nalaze se klupice na kojima odmaraju vremesni tibetanci, koji vole tuda hodati i moliti. Sa strane se nalaze hrpice kamenja sa uklesanim molitvama, a i obicaj je kad se predje neki put staviti svoj kamen na postojecu hrpu, sto smo i mi ucinile.

Pred kraj kore nalazi se cijelo brdo sa mnogobrojnim stupama - gradjevinama koje izgledaju kao zvono sa posmrtnim ostacima mnogih utjecajnih osoba u budizmu. Smatra se da njihov duh i znanje i dalje djeluje na ove prostore, te im se svakodnevno pale molitveni stapici.

Uz put smo uzivale u prekrasnom podnevnom suncu - oko 17 stupnjeva. Tu svi uzivaju u suncu, i ljudi i zivotinje, jer ujutro i navecer je prilicno hladno. Dolje daleko u nizinu, u izmaglici nazire se Dharamsala. Iznad nas krice gavrani, zajedno sa pjevom mnostva drugih ptica, uz zvukove majmuna i lajanje pasa... Uzivamo u mnogim himalajskim cvjetovima, koje kod nas mozete vidjeti tek u svibnju. Cak smo vidjele drvo limuna sa malim, kao orasi velikim limunima.
Divan je zrak ovdje, u susnom razdoblju. Ipak, hodanje na 3000 m nadmorske visine prilicno je zamorno...