Dalaj Lamin hram i kora

Prateci rijeku ljudi ne mozete promasiti gdje se nalazi glavni hram. Tu se slijeva rijeka monaha i monahinja u crvenim odorama, stari Tibetanci koji mole krunicu, ali i mnostvo domacih turista koji vole obilaziti mnogobrojna Indijska svetista. Nas dvije smo, kao teska egzotika, cesta meta za fotografiranje. Svi hoce imati nasu sliku. I naravno, svi misle da smo Ruskinje... idu za nama i vicu -harasho!
Ja jako volim glavni hram, gdje cesto sjednem u ugao i upijam izuzetno mirnu energiju, koja se ne da uzdrmati konstantnim kretanjem turista. Mnogi rade prostraciju kad udju, a obicaj je nakloniti se sklopljenih ruku pred Dalaj Laminom stolicom, te je nakon toga dotaknuti celom. Tako se radi i ispred Budinog kipa i to na sve tri strane, te na kraju ispod velikog regala sa svetim tekstovima. U toj dvorani monasi i monahinje imaju ispite iz Budisticke filozofije, koju polazu u obliku debatiranja. To im je vrlo neugodno jer moraju odgovarati pred cijelim razredom i svim uciteljima. Pratile smo jedan dan mlade monahe kako to rade, i bome je onaj koji je odgovarao bio sivo-zelen u licu. Siroce.

Ovaj sa strane sa brcicima je Padmasambhava ili Guru Rinpoche, koji je donio Budizam na Tibet, pa se slavi u gotovo svakom hramu. Naime u to vrijeme je jedan Tibetanski vladar htio sagraditi prvi hram i samostan, ali nikako nije islo. Onda su pozvali Guru Rinpochea koji je dosao iz Indije i savladao demonske sile koje su sprecavale izgradnju, te je zatim godinama poducavao na Tibetu.

U smjeru kazaljke na satu, cijeli hram opasuje staza, koja simbolizira molitvu u hodu, a zove se kora. Tu je jako lijepo setati, ima puno molitvenih zastavica, molitvenih kotaca, ptica, majmuna i krava. Svako toliko nalaze se klupice na kojima odmaraju vremesni tibetanci, koji vole tuda hodati i moliti. Sa strane se nalaze hrpice kamenja sa uklesanim molitvama, a i obicaj je kad se predje neki put staviti svoj kamen na postojecu hrpu, sto smo i mi ucinile.

Pred kraj kore nalazi se cijelo brdo sa mnogobrojnim stupama - gradjevinama koje izgledaju kao zvono sa posmrtnim ostacima mnogih utjecajnih osoba u budizmu. Smatra se da njihov duh i znanje i dalje djeluje na ove prostore, te im se svakodnevno pale molitveni stapici.

Uz put smo uzivale u prekrasnom podnevnom suncu - oko 17 stupnjeva. Tu svi uzivaju u suncu, i ljudi i zivotinje, jer ujutro i navecer je prilicno hladno. Dolje daleko u nizinu, u izmaglici nazire se Dharamsala. Iznad nas krice gavrani, zajedno sa pjevom mnostva drugih ptica, uz zvukove majmuna i lajanje pasa... Uzivamo u mnogim himalajskim cvjetovima, koje kod nas mozete vidjeti tek u svibnju. Cak smo vidjele drvo limuna sa malim, kao orasi velikim limunima.
Divan je zrak ovdje, u susnom razdoblju. Ipak, hodanje na 3000 m nadmorske visine prilicno je zamorno...