četvrtak, 5. travnja 2012.

Putovanje u Zanskar


Veceri cesto provodimo u Lamo's kitchen, na Bagsu roadu, gdje se svaku vecer pustaju tibetanski filmovi, a imaju i super hranu. Sjedimo na podu na jastucima, obicno oko dvadesetak ljudi, i uzivamo. Jucer je bilo jako zanimljivo, jer smo gledali film Journey form Zanskar, a prisutan je bio i geshe Yonten (ucitelj budisticke filozofije) glavni junak filma.
Zanskar je regija izmedju Kasmira i Ladaka, prosjecne nadmorske visine oko 5-6000m. Ljudi su preko 90 % nepismeni. Zbog snijega su zatvoreni planinski prijelazi oko 6-8 mjeseci godisnje. Vremenski uvjeti onemogucavaju redovno skolovanje, a tradicionalnog tibetanskog kulturnog odgoja vise prakticki nema. Tako je geshe Yonten odlucio uzeti 17 djece i prevesti ih preko planinskih vrhova u grad Manali u Indiji kako bi ih se upisalo u skole ili samostane. Grupa monaha osnovala je udrugu i skuplja novac za njihovo skolovanje, kako bi kasnije oni mogli doprinijetii razvoju svoje regije. Geshe Yonten mi se svidja jer je u Zanskaru uzimao uglavnom curice, jer one nemaju nikakvu perspektivu u svojim selima. Odmah je pogodio u moju slabu tocku - brigu i ljubav prema malim opaticama i zenama u ovom kraju opcenito. Uglavnom, jedva su prezivjeli put preko planina i stigli na cilj. Nakon filma pitali smo kako su danas djeca. Tek su nakon 6 godina mogli posjetiti roditelje. Nitko nikoga nije mogao prepoznati. Preskupo je putovati svake godine, a za vrijeme zimskih praznika djeca ne mogu ici kuci zbog snijega. Po ljetu je pauza samo 20 dana, a treba im 8 da stignu na cilj... Pogledajte trailer, a film dolazi samnom kuci pa cemo gledati.
http://www.youtube.com/watch?v=ylBBre-y8m4&feature=player_embedded

Dalaj Lama predavanja u Norbulingki


Norbulingka se nalazi blizu donje Dharamsale, što je oko 40 minuta voznje taksijem iz Mcleoda. Visnja i ja kupile smo male jastuke na preklapanje s ruckom za nosenje, uzele bocu vode i samo novcanik, jer su mobiteli i fotoaparati zabranjeni na Dalaj laminim predavanjima. Norbulingka je mala tibetanska kolonija, u kojoj ima nekoliko samostana, mnogo privatnih kuća i poznati muzej za umjetnost i obrt gdje se educiraju generacije Tibetanaca u izradjivanju svetih kipova, oslikavanju hramova i izradi tanki - tibetanskih svetih slika na tkanini.
http://www.norbulingka.org/
U novoizgrađenom samostanu docekalo nas je mnostvo ljudi, na vrucini od preko 35 stupnjeva. Visinska razlika od Mcleoda je oko 600 m, a to je oko desetak stupnjeva. Uglavnom, skuhale smo se. Samostan je premali za toliko ljudi, tako da je mnogo zapadnjaka posjedalo uokolo po hladu i slušalo prijevod na malom radiju. Kad god Dalaj lama ima predavanja, onda se simultano prevodi na nekoliko jezika i to se emitira na lokalnim radio frekvencijama.
Ukololo je bilo razasuto sareno mnostvo satora sa hranom, lokalnim proizvodima, nakitom...
Iako na zapadnjake gledaju kao na hodajuci bankomat, ipak su puno manje naporni od npr. Indijaca u Delhiju.
Malo smo se iznenadile sto je Dalaj lama dosta dugo govorio o tantrickom seksu, i kako prosjecna osoba moze dobiti krivi dojam dok gleda kipove i slike tantrickih bozanstava u sjedinjenju. Uglavnom rekao je kako osoba prvo mora ovladati svojim osjetilima a zatim se eventualno tome posvetiti. Gledale smo oko sebe bakice kako vrte molitvene kotacice u svojim rukama i gledaju u video ekran. To je izgleda normalna tema. Nitko se nije niti nasmijuljio.
Srecom, Norbulingka institut je oko 10 minuta pjesice, tako da se covjek moze brzo oporaviti u njegovanom parku s potocicima vode koji zubore svuda naokolo. Tu je i prekrasan hram u kojem obozavam sjediti. Ima zanimljiv kameni pod od tamnog kamena, koji hladi i stvara mirnu atmosferu - hramovi uglavnom imaju drvene podove, pa se jako cuje kad netko po njima hoda. Zidovi su oslikani plavim likom Medicinskog Bude, namijenjenog za iscjeljivanje fizickih bolesti. Veliki zlatni buda dominira prostorom ispred. Moze se uzeti veliki jastuk za sjedenje i meditirati u miru.

nedjelja, 1. travnja 2012.

Intervu sa Jetsunmom Tenzin Palmo


Nas projekt ovdje je snimanje dokumentarca "Awakening the sleeping goddess" o polozaju zena u budizmu. Jedna od prvih osoba koju sam htjela intervjuirati je Tenzin Palmo o kojoj je napisana poznata knjiga Cave in the snow i snimljen istoimeni dokumentarac. Ona je jedna od rijetkih zapadnjakinja koja je primila ucenja najvisih tibetanskih ucitelja i osobno je meditirala 12 godina u spilji.
http://www.tenzinpalmo.com/
Izgradila je prekrasan zenski samostan u podnozju himalaje blizu grada Pulumpura. Mir, tisina, sve u cvijecu, prekrasno dizajnirane zgrade, vrtovi. Potpuno ne nalik kaoticnoj indijskoj gradnji.
Ima posebne zgrade za ritrite - meditacijska povlacenja. Nekoliko opatica je zavrsilo 4 godine unutra, jedna 12 godina itd. Rijetko mjesto gdje se opatice mogu toliko posvetiti meditaciji uz strucno vodstvo.
Iako ima 70 godina Tenzin Palmo je bistra, strastvena i zestoko zastupa zenska prava, s obzirom da je i sama bila zakinuta za mnogo toga na svom putu.
Najsmjesnije je bilo kad je pitala koliko nas ima u film crew (filmskoj ekipi). Rekoh - dva.
Jedna amerikanka koja tamo volontira se nasmijala i reka - o it's a very indie film.
Morale smo se sloziti...
Kad sam vidjela kako se njihov hram upravo zavrsava, prepun je radnika, rezbara i slikara, odmah mi je na pamet pala genijalna misao, te pitah : Do you have floor plans?
Tenzin i njena asistentica Aileen su me zabezeknuto pogledale i nista im nije bilo jasno. Moja frendica Visnja se nasmijala i rekla da bih valjda trebala objasniti od pocetka, te sam im rekla kako namjeravam izgraditi samostan u mojoj zemlji i da bi nam trebao arhitetkonski plan hrama.
Dakle, zena je ni pet ni sest, odmah poslala po planove.
Tako dragi moji, imamo potpune planove z gradnju hrama, u obliku mandale, sve po ps-u kako treba, koje su skupo platile japanskom arhitektu!
Dakle klanjam se do poda ovoj krasnoj zenici, s kojom smo dogovorile dugorocnu suradnju.
Procitajte na amazonu makar dio te knjige Cave in the snow...

Mcleod Ganj u znaku samospaljivanja Tibetanaca


U Mcleod Ganju je napetija atmosfera nego inace. Prosvjedi za neovisni Tibet su gotovo svakodnevni. Mladje generacije cine se dosta agresivne po tom pitanju. Sve je obljepljeno s plakatima redovnika koji su se samozapalili protestirajuci protiv kineske okupacije. Dodat cu sliku naknadno da vidite kako to izgleda. Strasno...
Ima dosta rasprava medju strancima oko toga. Puno njih ne odobrava sto se dogadja. Ipak postoje naznake da su kinezi prilicno uzdrmani tom pojavom, uglavnom zbog nemoci da je zaustave. Lame se uglavnom protive ovim ocajnickim pokusajima da se stvari promijene, jer smatraju da takav cin ne stvara dobrobit za sebe ni za druge.
Bas kad smo bili u Delhiju na onom prosvjedu jedan se covjek zapalio. Nije redovnik vec obican Tibetanac, a ovdje je odmah proglasen mucenikom. Umro je za tri dana a njegovo je tijelo dopremljeno u Mcleod Ganj, uz povorke ljudi sa zapaljenim svijecama, automobila i motora sa tibetanskim zastavama i plakatima s pokojnikom.
Tesko je Tibetancima... Vec su generacijama ovdje. Bas mi je moj ucitelj Tsultrem Gyatso pricao da je za vrijeme njegovog djetinjstva na Tibetu bila vrlo losa situacija sto se tice hrane i odjece i da je s te strane sada na Tibetu ljudima bolje. Medjutim kinezi su naselili milione svojih ljudi na to osjetljivo podrucje i u mnogome su zatrli kulturu i obicaje. Tibetanci imaju svoj jezik i pismo, a djeca u skoli moraju uciti kineski...

Kako kupiti karte za vlak u Delhiju kad plan ode k vragu


Imala sam fenomenalan plan. Avion slijece u 4, a novi delhijski metro vozi do zeljeznickog kolodvora 15 minuta. Vlak Malwa express koji ide u Jammu Tawi, glavni grad Kasmira polazi u 5.20. Kupila sam karte preko interneta (uz veliku muku jer su prestali primati strane kartice i zahtijevaju indijski broj mobitela). Nasa destinacija je Chakki Bank, iliti obala rijeke Chakki, koja tece uz podnozje Himalaja. Nakon toga idemo tri sata taksijem do Mcleod Ganja, i sjedista Dalaj lame, te mog zenskog samostana Gaden Choeling Nunnery.
To je bio plan...
Avion je sletio na vrijeme, prosle smo brzo kroz carinu i nasle se u cudu tehnologije, cistom, urednom metrou, gotovo da ne povjerujes da se nekoliko metara iznad krece nepregledna rijeka, ljudi, riksi, zivotinja, kreirajuci svakodnevni indijski kaos.
Na zeljeznickom kolodvoru zapuhnuo nas je gotovo neizdrzivi miris urina, srecom nosac se odmah pojavio tako da nismo morale vuci kofere. Tu je dobro uzeti nosaca i platiti mu oko 200-300 rupija jer su maheri da brzo nadju vlak, te nose stvari stepenicama preko 16 perona.
Mislila sam da sve ide po planu kao i svaki put. Malwa naime uvijek kasni barem 2 sata. To je vlak koji prelazi dugu trasu iz juzne u sjevernu Indiju.
Dosle smo tamo, a vlaka nema.
Otisao prije pet minuta.
Stojim zbunjena i tek mi kasnije u vlaku jedan kasmirac objasni da Malwa kasni po zimi zbog magle i ljeti zbog monsuna, a u proljece i jesen kad je susna sezona ide na vrijeme. Eto ga na. A ja sam prije uvijek putovala zimi i ljeti. Tako je to kad europejac ne poznaje dobro lokalnu klimu i obicaje.
Sjele smo se odmah na taxi i otfurale u Majnu Ka Tilu, tibetansku koloniju u Delhiju. Mrzim Delhi i ovo je mjesto gdje se osjecam najsigurnije. Desetak malih guest housea pruzaju dovoljno komocije za cekanje aviona ili vlaka, kada se nuzno u Delhi stigne dan ranije. Oni organiziraju taksi ako se negdje mora ici i to je puno sigurnije od pregovaranja sa taksistima na delhijskim ulicama.
Smjestile smo se u sobu za 60 kuna dan, kako bi se otusirale i regrupirale.
Nazalost ispalo je da bas taj dan u Delhi stize kineska delegacija i da su svi ducani zato zatvoreni jer svi tibetanci idu na prosvjed. Ni jedan ducan koji prodaje karte za vlak nije radio. Po rasporedu znam da je prvi vlak tek navecer oko 8, a isto tako znam da je gotovo nemoguce dobiti kartu za vlak isti dan. Indijci kupuju karte 4 mjeseca unaprijed. Od jedne pametne Tibetanke saznala sam da postoji tzv foreign quota ili turisticka kvota na koju se morate pozvati ako zelite kupiti karte isti dan, ali se moraju kupiti na kolodvoru.
E, to je tek zavrzlama...
Sjele mi tako opet na riksu, pa metro, te stigle na kolodvor. Tu nam je valjda 30 ljudi reklo 30 stvari o tome gdje je taj famozni office gdje turisti stranci kupuju karte. Vodali su nas okolo kao dvije mlade majmunice, svako se kune da je to tocno, svi vas muljaju.... Bas smo bile iscrpljene.
No dakle, svi koji kupuju karte u Delhiju moraju doci NA PRVI KAT IZNAD PERONA 1. To se zove International tourist bureau.
Izuzetno ga je tesko naci pogotovo ako ste stigli na kolodvor sa strane gdje je ulaz kod perona 16. Onda morate preko zeljeznog nadvoznjaka preci skroz na drugu stranu i onda na kat. Pokusajte dobiti karte klasa 2AC tier sleeper class, iako za to gotovo nema sanse (te uvijek kupujem ranije preko interneta). Znaci spava vas 4 u kupeu. Vjerojatno cete moci dobiti 3AC klasu (6 u kupeu), C znaci da imate klimu sto je neophodno na 40 stupnjeva koliko je sada u Delhiju.
Tako smo sretno kupile karte za vecernji vlak koji stize u Chakki bank u 4 ujutro.