četvrtak, 11. rujna 2008.

Autobusom do Delhija ili kako dobiti potres mozga


S obzirom da se svi vracaju u Delhi busom, pomislila sam da bih mogla i ja, iako lose podnosim voznju. Cinilo mi se komplicirano opet uzeti taksi do vlaka u Pathankotu - cetiri sata, cekati vlak tko zna kako dugo, jer kasni, opet hotel i taksi u Delhiju... Bus iz Mcleod Ganja do Tibetanske kolonije u Delhiju mi se cinio laksa varijanta. Ahhh...
Jos su mi plava koljena od udaranja u sjedalo ispred mojeg. U trinaest sati ove divne voznje mislim da nema komad od 100 m. asfalta bez rupa. To je rupa na rupi. Kupila sam kartu u Potala agenciji u Bhagsu roadu, kao najbolja varijanta za bus. Vrlo luksuzan. Bilo mi je malo sumnjivo kad sam vidjela da je cijena svega 450 rupija (oko 45 kn), ali mislila sam, to je indijska cijena, to je normalno, pa svi idu... Dakle, kad je taj bus dosao... Crni, slinavi zastori prepuni plijesni, tvrda, uska sjedala, smrad po znoju i vlazi... Vida, koja je dosla da me otprati je umirala od smijeha... Ja sam si mislila, srecom da imam paket plasticnih vrecica ako mi zeludac nece izdrzati...
I zaista... cesta vijuga, kotaci nabijaju u rupe, a vozac vozi kao da je reli. Ekipa zustrih Izraelki je na izmjene isla do vozaca i vikala "shanti, shanti" - mir, mir. Medjutim, vozaca to nije pretjerano zanimaloali. Na putu su bila cesta suzenja i odroni zemlje. Cijele stranice planina odrezane su kako bi tu prosla cesta, ali bez ikakvih potpornja. Vidi se kako je Indija stari kontinent. Na nekim mjestima, oko 1500 m nadmorske visine brda se sastoje od okruglih kamencica i pijeska, kao da je to nekad bila velika rijeka... Onda prolazimo kroz jedan tunel iskopan od takve stijene, gledam kamencice na stropu, sve izgleda kao da ce se obrusiti dolje svakog trenutka.
Usred noci stali smo kod jednog obiteljskog restorancica, gdje je posebna avantura bila posjeta zahodu. Prljavi je cucavac bio prekriven ogromnim kukcima raznih velicina, koje su se kretale simo-tamo kao pomicni tepih. A smrad... neopisivo... ali eto i to je Indija.
Promatrala sam djecaka od oko 8 godina kako spretno mijesi male capate od tijesta i pece ih u rucno radjenoj peci. Fino su mirisale i dosta je nasih putnika iz busa jelo. Ja se nisam usudila, vec sam samo narucila jednu Mazu, tj. sok od manga, koji puni Coca cola u Indiji. Zaista je dobar, a kosta samo kunu i pol.
U Majnu Ka Tillu, Tibetansku koloniju u Delhiju smo dosli rano ujutro, tako da sam pred sobom imala cijeli dan za odmor prije leta za Istanbul koji je bio u 4 ujutro iduci dan. Gomila nosaca, vozaca riksi i taksista odmah je agresivno opkolilo nas bus. Vidjela sam jednu zbunjenu curu, pa sam je pitala da li zeli odsjesti tu u hotelu. Nije niti znala kud je dosla. Uzele smo riksu da nam vozi kofere i uputile se u male uske ulicice. Srecom, Potala hotel je odmah iza ugla, kako mi je opisao agent u Mcleodu, tako da smo odahnule. Uzela sam najbolju sobu sa klimom za 100 kn, i gotovo vrisnula od srece kad sam nakon tri tjedna ugledala pravu kupaonicu.
S obzirom da je u Delhiju bila u tijeku epidemija Denge groznice (nesto kao Ebola) nisam htjela ici u grad (a bila sam pre umorna od puta), tako da sam uglavnom odmarala u sobi. Za rucak sam se jedino spustila u obliznji restoran, i napravila jedan krug po kvartu. Prizor je otuzan, sa mnogim standovima tibetanskih proizvoda, ali ljudi mi se cine nekako jadnijima nego u Mcleodu. Indijci su inace godinama pokusavali iseliti Tibetance iz ove kolonije, ali su se zaustavili na urgiranje Dalaj lame...
Rano ujutro je taksist po dogovoru dosao po mene i moje putovanje se priblizilo kraju...
I, eto sretno sam stigla!



Kora

Kora je budisticko obredno obilazenje hrama, u smjeru kazaljke na satu, kao jedan oblik molitve u hodu. Tako sam krenula u koru oko Dalaj laminog hrama, sto se pokazalo krasnom setnjom kroz himalajsku sumu, gdje pogled puca na dolinu Dharamsale, a svuda oko puteljka nalaze se gomile oslikanog, izrezbarenog kamenja s molitvama - om mani padme hum, i molitvenih zastavica. Putem se susrecu domaci Tibetanci, uglavnom stariji ljudi, sa molitvenom krunicom u ruci, mrmljaju molitve i polako idu uzbrdo. Putem, prikladno ima pokoja klupica i zaklon od kise. Susrela sam i covjeka, koji u maloj kucici klese kamen... On je napravio vecinu od kamenova postavljenih kraj staze, a prodaje i manje komade, privjeske i sl. sto je zgodno za ponijeti kuci. Kupila sam par zgodnih komada, ali potrajalo je dok sam izabrala...
Putem se nalaze i brojni molitveni kotaci, manji i veci koji se pozeljno svi trebaju okrenuti. Smatra se da se da molitvu koja je napisana na kotacu na taj nacin nosi vjetar. To je navodno jos korisnije nego da molite u sebi ili na glas. Okrenuti kotac Dharme, ili duhovnog ucenja kako ga je ucio Buda, znaci siriti ucenje u svijet. Biti prosvjetljen je cilj koji osoba treba postaviti sebi, a zapravo zbog toga sto ce onda biti u stanju bolje pomoci drugima. Tako je prosvjetljenje samog sebe zapravo altruisticni, nesebican cin...
Putem sam srela ekipu otkacenih Spanjolaca koji su uporno htjeli ici stazom u suprotnom smjeru. Objasnila sam im da je to zapravo anti-molitva, pa smo se malo druzili raspravljajuci budisticke obicaje, koji su njima bili jako strani. Zanimljivo je susresti i brojne Hinduse ili Sikhe, koji jednostavno Dalaj lamu prihvacaju kao svetu osobu, i vole posjecivati njegov hram, iako nisu te vjere. Tu se svi prihvacaju u njihovoj razlicitosti.

Tibetanci protestiraju povodom olimpijskih igara u Kini

Vidi se da sam se vratila i da kasnim sa postovima, ali jedno vrijeme mi u Indiji nije bio dostupan internet. Ali, eto, ima jos ponekih detalja koje bih voljela podijeliti s vama.
Cijelo vrijeme odvijanja olimpijskih igara u Mcleod Ganju i Dharamsali su se odvijali protesti Tibetanaca, i to dva puta dnevno, ujutro i popodne. Marsirali su sa zapaljenim svijecama prvo monasi, iza njih monahinje i na kraju spalir Tibetanaca i nas zapadnjaka koji smo se pridruzili u ovoj
simbolicnoj borbi za neovisnost Tibeta. Na slici je veliki jumbo plakat izvjesen na ulazu u Dalaj lamin hram, koji je pozivao da se upale svijece u 21 sat, 7.8. kako bi se podsjetili na sve pale zrtve kineskog rezima na tibetu, a govori se o brojci oko 2 milijuna Tibetanaca. Imala sam prilike razgovarati sa monasima, pa i zenama koje su prezivjele kineska mucenja, i to je zaista strasno. Uglavnom su jeli vlastiti izmet i pili urin da prezive, a kinezi su ih mucili strujnim udarima po spolnim organima... Najtuznije je sto se kinezi jako trude zatrti kulturu, pismo i jezik Tibetanaca, te u skolama forsiraju kineski. Postoji grana aktivista koji su za agresivniji nacin oslobadjanja zemlje, ali Dalaj lama inzistira na mirnom rjesenju... S obzirom da je Dalaj lama vec star, mislim da oni cekaju njegov kraj kako bi krenuli u akciju...

U Mcleod Ganju ima puno Tibetanaca koji su ovdje rodjeni. Kada popricate malo s njima, otkrivaju kako osjecaju da je ovdje njihov dom, jer jednostavno ne poznaju nista drugo. Sluzbeno i oni pricaju o povratku u Tibet, ali privatno prizeljkuju ostanak. Tu je i bolja klima, a duhovni turizam omogucuje dobru zaradu... Inace, imaju puno problema s dokumentima. Tibetanci nemaju putovnicu. Imaju samo neki indijski izbjeglicki karton. Putovnicu im nedaju ni Kinezi ni Indijci... Mastaju o tome da odu u inozemstvo, SAD ili Evropu. Mnogi pokusavaju skupiti veliku sumu novca kojom bi mogli kupiti dokumente, ili gledaju da se ozene kakvim strancem ili strankinjom... Tesko je biti Tibetanac.

Zenski medjunarodni samostan Thosamling

Nakon Norbulinke smo krenule u posjet u obliznji zenski samostan Thosamling- www.thosamling.net. On se nalazi u prekrasnim rizinim poljima u podnozju Himalaje. Do tamo se dolazi uskom stazicom koja nadvisuje vodom natopljena polja oko pola metra. Hodale smo desetak minuta uzivajuci u prekrasnim prizorima... Prvo sam pomislila, kako su to sagradili kada do tamo nema pravog puta. Ispostavilo se da sam tocno razmisljala. Samostan je gradila ekipa iz Nepala oko godinu dana. Nosili su sve na svojim ledjima do zemljista. Nisu mogli koristiti magarce (sto je uobicajeno ovdje), jer je staza preuska, a magarci cesto vole zastati sa strane i gricnuti malo trave...
U Thosamlingu borave Budisticke monahinje iz cijelog svijeta, a samostan je otvoren i zenama koje se zele pozabaviti duhovnim radom na sebi, a nisu zaredjene. Tu mozete uciti tibetanski jezik, proucavati Budizam ili jednostavno uzivati u tihoj meditaciji ili setnji po svom izboru. Vida je odlucila preseliti se iz Mcleod Ganja ovdje, kako bi dovrsila pisanje svoje knjige - Utjecaj Budizma na Islamske zajednice. Kupila sam dvije platnene torbice, koje monahinje rade kao oblik skupljanja donacija. Zaista je tiho i mirno, prekrasno za duhovni odmor... Eto, ako netko zeli, moze doci, kontakti su na njihovoj web stranici, a i donacije su dobrodosle...

Posjet Norbulinka institutu


Jutro je bilo kisovito i maglovito, ali smo se ipak uputile (moja prijateljica Vida iz Irana i Doria iz Australije i ja) prema Norbulinka institutu koji se nalazi blizu Karmape. To je mjesto posvećeno odrzanju Tibetanske kulture i umjetnosti, tako da se tamo rucno izradjuju tanke (visece zidne svete slike napravljene od komadica tkanine), namjestaj, odjeca itd... Norbulinka je napravljena kao kopija Dalaj lamine ljetne rezidencije na Tibetu, a sastoji se od centralnog hrama, te manjih zgrada sa strane u kojima se nalaze muzeji, a sve je medjusobno povezano zen vrtom sa jezercima, mosticima, te vijugavim stazama i zelenilom.
Zanimljiv je muzej s lutkama koje prikazuju razne kostime i situacije iz tibetanskog nacina zivota, od nomadskih plemena, do budistickih samostana. U ducanu u kojem se prodaju originalne rucno radjene stvari ima prekrasnih komada namjestaja, koji je vrlo efektan u sarenim bojama, ali jako lijep... Tanke su skupe, oko 25 000 rupija (u Mcleod Ganju ih mozete kupiti za 3000 rupija - istu velicinu) ali ove jeftinije su naslikane, a skuplje su nacinjenje od komadica platna. Potrebno je oko 20 ljudi i tri mjeseca rada da bi se nacinila jedna tanka. Primaju i narudzbe za to. Njihov sajt je: http://www.norbulinka.org/
Provele smo dosta vremena u hramu koji je prekrasan. Nije velik, ali je cijeli iznutra oslikan slikama raznih Buda, te mnogobrojnim ukrasnim vijugama. Prostorom dominira ogromni zlatni Buda, koji se moze naci na mnogim razglednicama ovog kraja. Uzivale smo i meditirale, imajuci prostor samo za sebe, jer zbog kisnog vremena unutra nije bilo nikoga osim nas.
Kasnije smo se sjele u mali tibetanski restoran u sklopu instituta, koji nas bas nije odusevio kvalitetom hrane i cistocom. Cure su njurgale oko okusa i izgleda jela, posebno Vida koja kao prava Iranka voli puno i fino jesti. Dok smo tako pricale, krajickom oka ugledah da se mice nesto crno, vrisnula sam i skocila od stola brzinom munje, odgurnuvsi stolicu! Dakle, to je bio najveci pauk kojeg sam u zivotu vidjela! Cure su skocile zamnom, iako nisu znale sto je u pitanju, ali to je valjda automatska reakcija. Pauk je bio velik kao muska saka, promjera oko 15 cm, visine oko 7 cm, sa debelim nogama (ali nije tarantula, malo ima tanje nogice). Bio je odmah kraj naseg stola i micao se prema Dorii koja je sjedila najblize njemu. Voditelj restorana je odmah sabrano bacio na njega kuhinjsku krpu i odnio ga van.
Zaista nam je do kraja prisjeo taj rucak. Nitko ne zna da li je taj pauk otrovan, tu ih ima previse vrsta...
Uglavnom, prava avantura!

ponedjeljak, 11. kolovoza 2008.

Kod Karmape




Oko 10 ujutro skupilo se u cekaoni raznoliko drustvo, oko 15 ljudi iz cijelog svijeta. Bili su tu monasi iz Burme i Tajlanda, bracni par Japanci, Amerikanac, Francuz, Tajvancanka, nekoliko Tibetanaca i ja. Svi su dobili dozvolu za audijenciju s Karmapom. Prosli smo sigurnosnu obradu, te smo svi na kraju bili malo zalosni jer fotografiranje nije bilo dozvoljeno.
Posli smo na posljednji kat zgrade koja se nalazi iza hrama na slici. Cekali smo na balkonu s kojeg se pruza prekrasna slika na okolna zelena brda, sume i rizina polja. Tocno preko puta, na brezuljku nalazi se velebna zgrada parlamenta ove pokrajine Himalach Pradesh. Pricam sa simpaticnom tajvancankom koja predaje pedagogiju na fakultetu, te se raspitujem za detalje protokola kad se udje kod Karmape. Potrebno je izvrsiti tri prostracije (molitva sa sklopljenim rukama stojecki i zatim glavom dotaknuti pod). Nisam bas ljubiteljica protokola,...ali sto se moze...
Prije nego sto je dosao red na mene, prisao nam je Lama Phuntsok, Karmapin asistent i rekao kako je Karmapa dosta loseg zdravlja. Ima visoki tlak i secer, pa nas je zamolio da ga ne zadrzavamo predugo.
Usla sam unutra, u prostoriju veliku oko 6x6m sa tepisima na podu i niskim staklenim stolom, a Karmapa je mahnuo rukom da dodjem i rekao: "Dosta tih prostracija, sjednite". Radoznalo me je gledao, iako se trudio to sakriti (pa ipak je rodjen 1985. godine), a ja sam se cudila kako izgleda bar 10 godina starije. Visok je i krupan, dominantne pojave, vrlo intelingentnog pogleda.
Na podu pored njega je sjedio njegov prevoditelj, koji je pazio da ne napravim neku gresku u ponasanju.
Predala sam mu poklone i zahvalila mu se na ucenjima Kagyu skole koja sam primila u bivsem zivotu i na osnovu kojih se danas toga sjecam. Karmapa se cinio vrlo iznenadjen, pa i zbunjen, kao da ne zna sto bi u tom slucaju trebao reci. Bio je takodjer i vidno iscrpljen. Tako sam presla na slijedecu temu, a to je polozaj zena u svijetu, posebno u budizmu i duhovnosti. Rekla sam kako je svijet u disbalansu zbog nedovoljnog postovanja zenske energije, te je i majka Zemlja takodjer zenska energija - sto nas dovodi do ekoloske katastrofe. Ova je tema jako zainteresirala
Karmapu, te se slozio samnom. Napomenuo je da je ova njegova inkarnacija namijenjena zenama, sto je od malena mnogo puta izjavio. Ja sam dodala kako je potrebno zene povezati sa njihovom zenskom moci, a ne ih stititi kao malu djecu, te sam ga zamolila da u svojim govorima to cesce spomene. Kratko smo diskutirali, cak je i prevoditelj bio zainteresiran, te sam se nakon toga zahvalila i otisla.
Inace, ovdje nemaju bas visoko misljenje o lamama koji poducavaju na zapadu. Cak ih je i Dalaj lama na govoru proglasio "prodavacima dharme". Ali, kad dodjes ovdje vidis da su tu svi toliko tradicionalni, da bi tu morao provesti nekoliko godina da bi te netko uopce poceo uciti bilo cemu. Sto se njih ovdje tice, ne zanima ih kako si daleki put presao i koliko znas. Oni su ucvrsceni u svojim ritualima i pravilima.
Cesto se oko toga razvila medjunarodna diskusija na krovu Carpe Diema, mog omiljenog restorana, gdje se zaista nadje nevjerojatno zanimljivih ljudi sa svih strana svijeta. Diskutira se o kvantnoj fizici, budizmu, iskustvima, putovanjima....ma prekrasno!
Uglavnom, svi su mozda ocekivali vise od ovog mjesta u duhovnom smislu...iako svako iskustvo ima i svoju duhovnu poruku, makar se to u datom trenutku mozda i ne cini tako...

srijeda, 6. kolovoza 2008.

Priprema za susret s Karmapom

Vec prije nekoliko dana sam nazvala Lamu Phuntsoka, osobnog tajnika 17. Karmape, kako bi dogovorila osobnu audijenciju, sto je kako sam cula ovdje, vrlo tesko dobiti.
Lama Phuntsok je rekao da Karmapa danas daje predavanja za javnost, te da ga posjetim nakon toga - kako bi mu objasnila razlog moje posjete (jer nisam zeljela o tome govoriti preko telefona).
S obzirom da su predavanja bila za dva sata, pojurila sam naci taksi, te se po kisi i nemogucoj blatnoj, uskoj, vijugavoj cesti uputila u Karmapin Gyuto samostan, koji se nalazi oko sat vremena voznje iz Mcleoda.
Gyuto stamostan se nalazi u prekrasnoj prirodi na obroncima himalaje, na nesto nizoj nadmorskoj visini. Zapravo je veci i ljepsi od Dalaj laminog.
Oko hrama se vec motalo dosta ljudi iz cijelog svijeta. Za predavanja se takodjer trebalo registrirati s putovnicom.
Za ne povjerovati, predavanja su bila bas o Mahamudri. Karmapa je prvo govorio na tibetanskom, a zatim citao prijevod na Engleskom - prilicno bolje nego zadnji put kad sam ga cula. Nakon toga se u redu ide po blagoslov s bijelim svilenim salom koji vam stavi oko vrata, a na poklon dobijete crvenu spagicu s jednim cvorom.
Bila sam uzbudjena, te sam nakon toga pojurila naci Lamu Phuntsoka, koji je inace vrlo zauzet.
Jedva sam ga docekala, kad su vec svi posjetitelji otisli. Ima oko sezdeset godina, sitan, mrsav, vrlo mudrog pogleda, i najvise me se dojmio od svih lama koje sam vidjela ovdje. Poceli smo razgvor, koji mi je vrlo tesko pao od napetosti i emocija dok sam govorila o mom proslom zivotu. Cinjenica da se toga sjecam je iskreno zacudila mog sugovornika, kao da nikada nije cuo za takvo sto. Od napetosti sam se rasplakala, te sam mu umjesto da govorim stavila u ruke moju uokvirenu pjesmu sa slikom bude suosjecanja koju sam naslikala, sto je moj poklon za Karmapu.
Sto da kazem - pjesma vrijedi vise od tisucu rijeci. Lama je odmahivao glavom u nevjerici da sam ja to napisala- i dao mi privatnu audijenciju s Karmapom u cetvrtak! Jos sam mu pokazala knjigu o kvantnoj fizici koju zelim pokloniti (Lynn Mctaggart - Polje), sa komentarom kako je Karmapa mlad i moderan ucitelj te da mora biti informiran o znanstvenim dostignucima na polju duhovnosti. Lama je bio vrlo zadovoljan sa knjigom, te se slozio s mojim misljenjem.
Imam jos nekih ideja za taj sastanak, a o tome cu vam sve napisati sutra.

Predavanja kod Dalaj lame

Bila sam te srece da je Dalaj lama stigao dan prije mene u Mcleod Ganj, iako to nije bilo predvidjeno godisnjim planom za ovaj mjesec. U mjestu je odmah nastala strka, a ulice su preplavili prosjaci i standovi s robom, nakitom, molitvenim krunicama, pa i pecenim kukuruzom - kojeg ovdje jedu namazanog sa solju i limunom.
Predavanja su se odrzavala tijekom tri dana, ujutro od 9 do 11.30 i popodne od 13 do 15.30 sati. Nazalost, nije bilo dozvoljeno fotografiranje. Dalaj lama je predavanja odrzao uglavnom na tibetanskom, a stranci su trebali kupiti mali radio i slusalice, te je svaki mogao pratiti prijevod na svom jeziku na posebnoj radio stanici. To je zgodno, jer tako putem radija predavanja mogu slusati i ljudi na velikoj udaljenosti koji ne mogu osobno prisustvovati.
Za predavanja je potrebno izvaditi posebnu propusnicu za koju je potrebna putovnica i dvije fotografije. Isto tako dva dana ranije treba doci i postaviti jastuk ili karton s imenom na pod ispred predavaone i tako zauzeti najbolju poziciju. Iako, moram priznati to bas ne funkcionira u praksi. Oni koji dodju ranije, a to su obicno domaci Tibetanci, preko svega postave svoje prostirke. Moja prijateljica Annika iz Njemacke i ja smo se na kraju smjestile uz stepenice gdje Dalaj lama izlazi van tako da smo imale puno prilika da ga se nagledamo i primimo blagoslove.
Cijela ceremonija predavanja je zanimljiva i odise pravim tibetanskim duhom. Pri dolasku se na razglas cuje prekrasno mantranje s ritmickim bubnjanjem u pozadini. To lame mantraju barem sat vremena prije pocetka predavanja, i zaista vas bace u trans.
Pri pocetku se ljudi barem tri puta ritualno klanjaju, tj. vrse prostracije sa sklopljenim rukama i doticu pod celom. Mnogi placu kad vide Dalaj lamu, a njegova energija je zaista srcana i puna ljubavi za ljude (sto ne mogu reci za vecinu lama ovdje).
U jutarnjoj fazi predavanja se posluzuje slani caj s mlijekom, a u popodnevnoj slatki caj s mlijekom. U pauzi se posluzuje riza s nekim mijesanim povrcem- sto jedu uglavnom domaci tibetanci, dok ostali odu van na rucak (monasi se uglavnom guraju oko standova s momosima - punjenom tjesteninom).

Predavanja su bila pod nazivom "Lamp to the path of enlightenment" - ( Svjetiljka koja osvjetljava put do prosvjetljenja).
Osim osnovne budisticke filozofije dali smo tzv 'bodisatva zavjete" te smo primili Avalokiteshvara inicijaciju- (Buda suosjecanja).
Prisustvovati ovim ucenjima je zaista posebno iskustvo, pojacano energijom samog hrama, stotinama monaha i monahinja, lama, a tek u manjem broju stanaca.
Zaista sam uzivala!

četvrtak, 31. srpnja 2008.

Zenski Tibetanski samostan Geden Choeling

U susret mi je pritrcala stara monahinja, sa sirokim osmjehom i rasirenih ruku. Obucena je u tradicionalnu bordo odoru. Odvela me do ureda gdje sam dobila kljuc, a razgovorom s nekoliko njih sam shvatila da uopce ne govore Engleski. Tu i tamo neka rijec.
Sobica je, naravno, broj 7, te se sastoji od 2 kreveta s prilicno tvrdim madracem, i prozorom koji gleda na dvoriste i hram u kojem se mantra vec u 5 ujutro. Zvuci fenomenalno! Kako se pjeva, zvuk se odbija pa se jos dobiva efekt jeke, ma prekrasno. Naumila sam snimiti mali video sa zvukom na mom foticu, jer je pre dobro.
Vrijeme u Mcleodu je vrlo maglovito a kisa pada svaki dan. Sve je vlazno, ali nije hladno. Prva tri dana sam imala dojam da mi je vruce i hladno u isto vrijeme. Ulice su strme i mokre, uvijek trube neki automobili, rikse, motori, sve u masi ljudi, krava i pasa... Sa strane ulice koja je siroka oko 2 metra prodaje se voce i povrce, te su jedan do drugog nacickani ducani s odjecom, nakitom, kristalima, knjigama... Ima brdo zanimljivih stvari. Restorana ima zaista svakakvih. Moj omiljeni je Carpe Diem u Joggibara ulici koji drze simpa mladi Tibetanci, a jela se sastoje od tibetanske, kineske, tajlandske i talijanske kuhinje. Tradicionalno jelo mommo, punjenu tjesteninu prodaju tibetanke pokraj ceste. 5 komada za 10 rupija (1 kn). Jako su simpa. Probala sam i thukpu, tibetansku juhu s rezancima u pravom tibetanskom restoranu. Dakle plakala sam od ljutine i plazila jezik. Skoro sam umrla koliko je to ljuto. Mislila sam hrabro pojesti, ali skoro samo odustala. Morala sam cekati da se skroz ohladi da bi ljutina donekle ishlapila. Drustvo mi je pravila Leah iz Izraela, jako draga zena, oko 50tak godina, koja je ostavila troje odrasle djece doma i posla u duhovnu pustolovinu. Ovdje svaki dan upoznate nekoliko ljudi. Svi su vrlo komunikativni, ako dodjes sam pozovu te za tvoj stol, ili ti pozoves nekoga. U tri cetri dana se vec upozna gotovo cijelo mjesto. Sto ces, kada se Mcleod sastoji od prakticno dvije ulice.
U mom samostanu sam se najvise sprijateljila s dvije mlade opatice, Kesun i Lobsang. Imaju 23 godine. Dosle su iz Tibeta prije tri godine, pjesaceci tjedan dana. Fale im roditelji, braca i sestre. Ipak, tehnologija im pomaze da se vide i cuju s njima preko Skypa. Svake veceri ih ucim engleski, za koju prigodu sam kupila udzbenik i tibetansko-engleski rijecnik. Prilicno sam ljuta na njihovu uciteljicu, zato sto u dvije godine ucenja Engleskog nisu ucile niti osnovna vremena. A da ne kazem da niti jedna nema rijecnik, a on ne postoji niti u skolskoj knjiznici. Uopce mi nije jasno kako izgleda ta nastava.
Monahinje su plahe i sramezljive, a kad se malo opuste, onda se cerekaju i zezaju cijelo vrijeme. Danas sam ih vodila van na rucak, i obje su izabrale jesti pizzu. Super smo se zabavljale. Inace njihov dnevni raspored traje od 5 ujutro do ponoci. Imaju nastavu, rucak, debatiranje, domacu zadacu a navecer setaju po dvoristu i svaka uci napamet budisticke tekstove, pjevajuci naglas.
U duhovnom smislu rekla bih da cijeli Mcleod vise zeljom za dobrim biznisom nego duhovnom visinom. Zapadnjaci su puno cisceg srca i ozbiljnijeg shvacanja nego domaci ljudi. Sve vrvi od profesionalnih prosjaka koji inace imaju bogate kuce, pa se onda obuku u krpe, posude neko dijete iz sela za 10 rupija, pa onda krenu na posao... Monasi ceznu za vizom u evropske zemlje ili ameriku, pa me je jedan Lama cak pitao da li bi se udala za njega da dobije papire. Pricao mi je kako je tako njegov prijatelj otisao u ameriku, i sad tamo pere sudje u restoranu i vise ne zeli biti monah. Kaze da vecina njih ako odu u roku od par godina odustanu od monaskog zivota i prionu onom zapadnjackom... Meni je to pre tuzno... A eto... i to je zivot.
Naravno da svatko ovdje prozivljava i svoje unutarnje duhovno iskustvo, ali o tome ne mogu pisati ovdje... Pricat cu kad se vidimo ;-)

Dolazak u Mcleod Ganj - dom Dalaj Lame

Put autom do Mcleod Ganja traje oko 4 sata. Ulice Pathankota su prasnjave i prepune ljudi, bicikla, motorica, autica, svi jure i zure po nevjerojatnoj vrucini i prasini. Zakljucila sam kako su Indijci nevjerojatno radisni. Svi nesto rade kao da ti vremenski uvjeti ne postoje. Mi se vozimo sa 2 otvorena prozora kao i svi dok nam prasina ide u lice, a moj vozac odlicno vijuga u nemogucem prometu. Poceli smo se penjati u brda, pa se vrucina nesto smanjila, ali je vlaga narasla. Bila sam mokra kao mis. Dobro sam se obukla, jer sam imala potkosulju i tanku tuniku, tako da me nije uhvatio propuh.
Na vecim visinama se pruza krasan pogled na zelene visoravni i okolna brda. Vozac mi kaze da je u Mcleod Ganju puno ugodnije nego ovdje. U daljini se crnilo nebo, tako da sam znala da monsunske kise padaju na mom odredistu, sto mi je vozac i potvrdio.
E da vidite za kakvu cestu - koja se zove autoput - indijci placaju cestarinu. Spaga razapeta preko ceste koja se spusta dolje kad platite. A cesta puna ogromnih rupa od odrona zemlje i velikih kolicina vode. Naravno nitko ne radi drenazu, ni oko ceste ni oko kuca. Rijetko koja kuca uopce ima krov, pa je sve puno pljesni i vlage.

Na pola puta smo morali skrenuti na sporednu cesticu, jer je veliki odron zemlje zatvorio glavnu prometnicu. Stijene su crvenkaste i stare, poput onih u Crnoj Gori, pa su vrlo lomljive. Monsunske kise padaju uporno svaki dan 3 mjeseca. Rominjaju kao u jesen kod nas, samo sto je vani toplije. To mi je dalo poseban osjecaj kao da mi je vruce i hladno u isto vrijeme. Trebalo mi je par dana da se naviknem. Promatrala sam ogromne borove koji izgledaju gotovo nestvarno. Izgledaju kao pinije na moru, sa velikim busenastim iglicama koje su bar 3 puta duze nego one nase, a vrhovi su im svijetlo zeleni jer sad rastu.
Odjednom me zapuhnuo miris sandalovine, pa sam pokusala uociti koje je to drvo. Vozac mi je objasnio da to mirisi grmasto narancasto cvijece, koje je inace otrovno. Kaze da se zivotinje toga znaju najesti pa im onda naraste veliki trbuh koji ponekad eksplodira.
Mucili smo se penjajuci se po blatnoj cestici sirokoj metar i pol, cekajuci da propustimo promet iz suprotnog smjera. Indijci su super vozaci. Nisam mogla vjerovati kako se mogu autobusi i kamioni obici na tako malo mjesta. Svi izadju van i navigiraju promet. Smiju se, kazu nema se svrhe ljutiti. Komentirala sam kako bi se Hrvati vec pobili da je takva situacija, pa smo se svi zajedno nasmijali.
Na jednom takvom propustanju prometa smo susreli taksi vozaca iz suprotnog smjera koji je prijatelj ovog mog. Pitali su me da li bi mogli zamijeniti putnike, jer si tako skracuju put. Zamijenili smo se i ja sjedoh u taksi veselog Hindusa po imenu Ashok.
Taj je tek vozio kao na reliju Pariz-Dakar, uz put se krizajuci kod svake Hindu kapelice, koja se nalazi na svakom drugom zavoju. Uz put je nazvao da provjeri moju adresu, a kasnije mi je bilo jasno zasto, jer na ulazu u samostan pise naziv samo na Tibetanskom.
Nakon sat vremena mi je pokazao kuce na vrhu strmih stijena u maglicastom sivom oblaku i rekao: Mcleod Ganj.
Brzo smo stigli, iako su ceste jako mokre i skliske, te me iskrcao na pocetku glavne ulice Jogibara road ispred zelene metalne ograde na kojoj se nalazi simbol kotaca Dharme.

Prepoznala sam gradjevine prema slikama na netu. To je to: Geden Choeling Nunnery.

New Delhi i otimaci izgubljene Hrvatice

Let do Delhija je bio prilicno ugodan uz uobicajeno dobru tursku papicu. Spremila sam u torbu sendvic, krekere, putar i vodu s obzirom da moram odmah trcati na vlak cim sletim. Nisam znala sto me ocekuje u vlaku, kojim se moram voziti 8 sati, pa da bar imam nesto sa sobom.
Popodnevno istanbulsko sunce se brzo pretvorilo u noc, s obzirom da je vremenska zona u Delhiju 3 i pol sata naprijed.
Kad smo poceli slijetati, mora da je pilot jako brzo smanjivao visinu, jer me je desno uho pocelo tako jako boljeti, za poludit. Pritisak u usima je bio nevjerojatan. Pomislila sam da li sve stima u regulaciji kabinskog pritiska u tim starim turskim airbusevima.
S obzirom da sam sjedila kraj prozora promatrala sam Delhi iz zraka. U 3 sata ujutro izgledalo je da ima jako malo svjetla. Ta njihova struja je jako slaba, osvjetljenje na ulicama nije bitno, a i smog je velik.
Na izlasku iz aviona nas je docekala paklena vrucina i sparina. Usred noci. Srecom klima na aerodromu je spas. Koferi su brzo izasli, prosla sam brzo pasosku kontrolu, promijenila 100 eura i kupila kartu za "pre paid taxi" koji vodi delhijska policija. Na netu su to svi naveli kao najsigurniju varijantu.
Bila sam sretna sto sam uspjela izaci s aerodroma tako brzo. Usla sam u taj taxi - auto rikshu, koji izgleda kao dva stara bicikla spojena zajedno, zatvoreno u limenu kutiju. Pomislila sam kako trokolica Trotterovih izgleda kao mercedes u usporedbi s ovim.
Zacudila sam se kojom brzinom to cudo moze ici.
Ulice Delhija su mracne, ipak prometa ima dosta. Posvuda uz cestu, cak i izmedju dviju traka spavaju ljudi, zene djeca, psi i krave. Mnogo ih hoda uokolo, kao da su necime zaposleni.
Promatrala sam okolinu, kad je odjednom na prastaroj upravljackoj ploci zasvjetilila crvena lampica.... i nasa riksha je stala usred mraka u nekoj ulici... bogu iza nogu...
I moj vozac slegne ramenima, pokusa upaliti vozilo nekoliko puta...i zakljuci da nema benzina.
U glavi mi je odmah pocela ici muzika iz twilight zonea...glupa turistica u jos jednoj zamci indijskih mahera...vec znam sto slijedi...
Dakle. Tip me ostavio samu usred mraka, u toj kutijici koja nema ni prozore.
Vidjela sam ga u daljini kako prica s nekim sumnjivim likovima (tu su svi crni, musavi i sumnjivi), te je nakon pola sata dosao s ekipom koja je sa svojom rikshom ispred nas gurala nasu. Rekao je kako nema benzinske pumpe slijedecih 20 kilometara, te da ce me to dodatno kostati 200 rupija. (put sam vec platila 350 rupija). Na to sam ga bijesno pogledala i rekla da nisam sretna i da cu pozvati policiju. On me razgolaceno pogledao, mahnuo rukom kroz prozor kao znak deckima iza nas i istog trena skrenuo u sporednu ulicu.
E tu sam pomislila da sam gotova. Sad se previse uplasio policije, sad ce me opljackati i izbaciti negdje u grm.
Pogledala sam ga i rekla: "OK, 100 rupija" - kao fol, ja se ne bojim, nego se jos cjenjkam- nesmijem zakasniti na vlak - pojasnila sam.
Na to je lik opet mahnuo kroz prozor i krenuli smo dalje. I gle, iza coska radi benzinska!
Nakrcali smo benzin (koji je ovdje oko 5 kn litra), a zatim je moj vozac ubacio u petu brzinu i mi smo jurili na rubu zivota i smrti u toj maloj kutijici kao da snimamo novog Jamesa Bonda.
Kad smo stigli na kolodvor, dala sam mu ljutito o100 Rupija (iako je on i dalje zahtijevao 200) te mu odrzala govor o losoj karmi za njega i kako je sretan da ga nisam prijavila policiji.
Cim smo stigli nasem vozilu je prisao covjek obucen u pohabanu nekad crvenu kosulju, te je pokazao znacku koja kao dokazuje da je on nosac i da radi za zeljeznicu. Nisam mu vjerovala, jer su svi postovi na netu govorili da cim ti netko pridje to je prevara. Dok sam sama vukla kofer, vidjela sam da tako izgledaju i drugi nosaci. Tesko ih je raspoznati u masi ljudi jer izgledaju jako pohabano i nemaju crvene trake oko glave kao sto pise na netu.
E kad sam vidjela da treba tegliti po stepenicama koje u obliku nadvoznjaka spajaju perone, mislila sam si kako sam bedasta sto nisam dala covjeku da nosi za 10-20 rupija. Sad vise nije bilo ni jednog nosaca na vidiku.
Sisla sam na peron na cijem je ekranu pisalo "Malwa express". Srecom da vlakovi u Indiji kasne. Bilo je 5.20. Na internetu razlicito pise polazak - 4.38 i 5.20. Uglavnom, vlaka jos nije bilo. Vrucina je nezamisliva, kao i smrad, iako dok svice zora pocinje neki mali povjetarac, koji donekle olaksava situaciju.
Kolodvor je prizor iz filmova o Indiani Jonesu. More prosjaka, pasa, smeca i ljudi koji cekaju vlak.
Indijke me radoznalo gledaju, znam da se dive kako sam bijela. Jedina sam bjelkinja na cijelom kolodvoru. Prava atrakcija. Jos sam i pola metra vislja od njih. Nasmijesim im se, pa mi one uzvracaju osmjeh. Svi uglavnom cuce na podu dok cekaju vlak u malim obiteljskim grupicama.
Dok se borim s muhama (komaraca uopce nema), mazem se autanom po gleznjevima i rukama u nadi da djeluje i na muhe. Preko puta mene na uzvisini iznad tracnica budi se ekipa starih beskucnika dugih bijelih kosa i brada. I tako si oni lijepo skinu robicu i samo zamotanom krpicom medju nogama sidju do tracnica do nekog slaufa iz kojeg ide voda. I lijepo se oni cijeli operu, kosu i bradu, operu krpe kojima su omotani, te ih objese na obliznje drvo. Prizor me tako iznenadio da ih nisam stigla slikati. Ipak, dok su se tako umivali zracili su nekim mirom i ljudskim ponosom. Kao da su zadovoljni sto novi dan pocinje i sto ima vode...Bog je milostiv...
Ako nisam 20 ljudi pitala gdje stoji Malwa vlak. Na peronu na kojem je bio natpis pristala su vec tri vlaka... ali ni jedan taj. Nigdje nema sluzbenih osoba koje mozes pitati...prometnika, konduktera... Konacno ugledam jednog u vlaku (koji je obucen kao i svaki drugi covjek) i on mi kaze, ono je Malwa - iza mojih ledja na susjednom peronu. Taj vlak je stajao tu neko vrijeme. Potrcah od vagona do vagona da pitam jos nekog. Nadjoh konduktera koji mi potvrdi i kaze da je moj vagon nize deset vagona. Na vlaku pise jedva vidljivim slovima pocetna i krajnja stanica. Nigdje ne pise naziv vlaka, iako ga oni svi tako zovu. Jurila sam uz vagone trece klase, gdje su iza resetkastih prozora bez stakala bili natiskani siromasni Indijci. Vlak je glavno prijevozno sredstvo u Inidiji, posebno za siromasne. Slijedila je druga klasa, sa lezecim klupama od drvenih letvica. Mislila sam, samo ne tu, s obzirom da moram dugo putovati i to po najvecoj podnevnoj vrucini. Napokon sam nasla vagon na kojem je pisalo 1A, iako na mojoj karti pise 2A, mada znam da sam na internetu ispunila kartu s oznakom najvise klase sa lezecim mjestom. Boli me briga, ako moram platit jos, platit cu unutra. Ni taj vagon ne izgleda bajno, ali najbolje je sto ima.
Udjoh unutra, a u mracnim odjeljcima ugledah odjeljke koji se sastoje od 4 koznate klupe, uz pripadajuce bijele plahte i jastucice. Klima je unutra bila odlicna pa sam malo dosla k sebi. Sjedila sam dok nije dosao kondukter(prvi u sluzbenom plavom odijelu kojeg sam vidjela) i koji je potvrdio ispravnost moje karte. Bilo je malo smijeha kad me pitao za "berth" to jest koju klupu hocu gornju ili donju, a ja sam ga razumjela da je rekao "birth" to jest kada sam rodjena. To uglavnom zvuci jednako.
Smjestio me u odjeljak kod ugodnog postarijeg bracnog para Sikha. Sikhi su muslimani, imaju turbane oko glave, uglavnom svijetlo plave ili svijetlo zelene boje, dugu bijelu tuniku, a zene nose pandzabi - sarene cvjetne tunike, dimijaste hlace i pripadajucu dugu maramu oko ramena od istog prozracnog materijala sa cvjetnim detaljima. Primijetila su da su Sikkhi puno cistiji i uredniji, pa i ljubazniji od prosjecnih Indijaca.
Rekla sam kako idem do stanice Chakki bank, pa ih pitam koliko ima do tamo. Covjek mi ljubazno objasnio da je Chakki ime rijeke, pa tako Chakki bank znaci "obala rijeke Chakki".
Ispricala sam se i rekla kako sam umorna. Navila sam mobitel za budjenje, za svaki slucaj, popila aspirin, jer me od umora pocela boljeti glava i misici, te se sretno ispruzila na gornjoj klupi. Ledja su me ubijala od aviona i one taksi voznje.
Mislim da sam malo odspavala, cak se i naviknula na prolazenje raznih prodavaca kroz hodnik. Najsmjesniji su mi bili kad idu i pjevuse : Chai, chai...chai, chai... To prodaju caj, a nazivaju ga onako kako ga zovu kinezi. Nakon sto sam pojela gablec iz aviona narucila sam jedan, te mi ga je mrsavi musavi lik natocio iz nekog prastarog srebrnastog cajnika u malu casicu. Kostao je 5 rupija (50 lipa). Vec je smjesan s mlijekom i prilicno sladak. Pre fino! Zakljucila sam da mi pojma nemamo kako se taj caj radi. Ovo je nekog super, cak malo ljutkastog okusa i nekako me osvjezio.
Vlak je umjesto u 5 i 20 krenuo u 7.
Tako smo krenuli, a ja sam kroz san slusala klackanje tracnica i Indijce u vagonu koji kaslju i prduckaju.
Pogled kroz prozor nije govorio puno. Delhi se nalazi u velikoj ravnici u kojoj se zadrzava najveca vrucina. Sve je puno polja, te se vidi da svatko sadi tri stvari: vece polje rize, a na dva manja psenica i kukuruz. Sad je vrijeme sadnje rize, pa je sve zeleno. Izmedju polja raste visoko drvece koje ima koru kao platane, ali listovi su siljasti kao od breskve. Zanimljivo je kako polje rize ima malo povisene rubove i unutra je voda, dok su polja odmah do njega potpuno suha. Tlo je ocito puno gline, jer se svako toliko uzvisuje mala ciglana. Ona se sastoji od visokog crvenog dimnjaka, a oko njega hrpe naslagane cigle. Kuce nemaju krovove i sve izgleda kao da se raspada. Tu i tamo se uzdize neka palaca ogradjena visokim zidom. Kako smo se priblizavali Chakki banku, polja su sve veca, kuca je sve manje, a u prilicnoj udaljenosti su se pocele nazirati planine. Ipak, vruce je i ne vidi se daleko, a i prozori vlaka su jako slabo providni.
Jedna dobrostojeca Indijska obitelj sa preslatkom djecicom koju sam pocastila bombonima mi je rekla kako i oni idu dolje na toj stanici, pa su me upozorili kada je doslo vrijeme.
Vani me zapuhnula vrucina jos gora nego u Delhiju, a bilo je popodne oko pola 4. Prisao mi je vremesni nosac i rekao da ce mi za 10 rupija nositi kofer do taksi kucice preko puta. Radosno sam pristala, sjecajuci se kako sam vukla kofer u Delhiju. Taksi sluzba je dobro organizirana sa solidnim autima i dzipovima. Put do Mcleod Ganja kosta 1350 rupija po njihovoj sluzbenoj tablici. Razveselila sam se kad sam vidjela da ce me voziti opet jedan Sikh koji ima jako blagi izraz lica i zove se nekako kao Nimrhd.
Nova faza avanture je pocela.

srijeda, 30. srpnja 2008.

Aja Sofija i razgovor s Muhamedom


Probudila sam se od buke i vrucine, s dodatnom tezinom zenskih tehnickih problema. Razmisljala sam o tome da li da odustanem od izleta danas, kad ionako nisam dobila nikakav odgovor od organizatora o vremenu i mjestu polaska na izlet, Svi se prave ludi...
No, razveselio me dorucak koji je zaista nudio svasta - nekoliko vrsta sireva, maslina, cak i moje
omiljene pecene masline (mljac!), obilje povrca, marmelada i slasni komadi lubenice koji posebno prijaju s obzirom na vrucinu i odurnu tursku vodu iz bocice.
Tako okrijepljena sam odmah dobila volju za avanturom, pa je odmah stigla ideja o novoj taktici...
Jucer mi je recepcioner u hotelu rekao da obilazak grada kosta 30 Eura. Medjutim, tada sam bila musava od puta sa skopcanom kosom. Sad sam pustila kosu, pa da vidimo kako se Turci ponasaju prema plavusama!
Ha! Odmah uspjeh! Kuca najednom casti sa cajem, besplatna bocica vode, karta Istanbula na posudbu. I kaze moj recepcionar Ibrahim - tramvajem 7 stanica i dolzim do Aje Sofije i plave dzamije - cijelog kompleksa zvanog Sultanahmet.
Krenem ja, a vec na izlazu me doceka mali Turcin, sav nasmijan, koji inzistira da me odvede do tramvajske stanice. Htio je da ga slikam s prijateljem (Turci vole da ih slikate) pa smo onda krenuli uz uobicajenu pricu, tko si...od kuda...

- You are so beautiful! I want to kiss you! Vice mali Turcin, bar za glavu nizi od mene, gorljivo me gledajuci. Smije se i objasnjava da su to prve rijeci na Engleskom koje Turci uce.
Komentiramo i utakmicu Hrvatska- Turska, a ja kazem kako su imali srece, a ne da su bili bolji.. Pridruzilo nam se nekoliko susjeda cuvsi tu diskusiju, i bome su se svi slozili s mojim misljenjem!
Dosli smo do stanice gdje sam kupila dva zetona za tramvaj - za tamo i natrag. Cim sam pitala na stanici gdje moram izaci, iza mene je progovorio muski glas: - I ja idem tamo!
S obzirom da nikada ne ignoriram slucajnosti i sinkronicitete, osmotrim tipa.
Bio je to Muhamed.

Vrlo simpatican, miran i nenametljiv, gotovo pitom, sa iskrenom prijateljskom vibrom.
Tako ostavih jednog vodica a dobih drugog.
Turski tramvaj je vrlo moderan i prostran na sirokim tracnicama. Bio bi za pozeljeti u Zagrebu za vrijeme guzve. Promatram zene na ulici, brojeci koliko ih nosi marame, a koliko ne. Rekla bih da ih nosi oko
20%. Tu i tamo je poneka potpuno zamotana u burki. Postoje dijelovi grad gdje je vise "gradjanski djir" i zene ne nose marame.
-Znas da zene ne smiju nositi marame na Istanbulskom sveucilistu? - prekinuo me Muhamed kao da mi cita misli. Iz nacina na koji je to rekao shvatila sam da se ne slaze s tom politikom.
-Satko bi trebao nositi sto zeli - pojasnio je, ostavsi pritom nekako samozatajan.
Vozili smo se, radoznalo promatrajuci okolinu, uz opori miris znoja prepunog tramvaja, sto je donekle ublazvala solidna klimatizcija.
Aja Sofija i prekrasan kompleks Sultanahmet, parkovi dzamije, sve u obilju cvijeca, njegovanih travnjaka i raskosnog drveca... Kao iz 1001 noci...
-Ah- rekla sam- mogla bih zivjeti ovdje!- sto je slatko nasmijalo mog suputnika.
Dakle, Muhamed je iz Jordana, a zivi u Belfastu u Irskoj. Radi za drzvnu humanitarnu agenciju koja se bavi edukacijom Islama u cijelom svijetu.

Zapodjenuo se tako zanimljiv razgovor izmedju jedne Budistice i jednog Islamista u prekrasnim vrtoima, na svetom mjestu, na obali Bospora....
Muhamed je vrlo miran, strpljiv, kulturan, nenametljiv - vidi se da je vec dugo u Evropi. Kaze da kroz svoj rad nema namjeru propovijedati, niti nekome nametati svoje misljenje. Veli da mnogi ljudi u cijelom svijetu nose Islamsko ime, ali ne znaju nista o samoj vjeri, pa cak ni kako se ispravno moliti.
- Mislim da je tvoj rad jako potreban svijetu - rekoh razmisljajuci o tome.
Muhamed klimne glavom, uozbiljivsi se - Puno ljudi izvuce par recenica iz Kurana a onda to govori nepismenim ljudima koji Kuran nikada nisu citali. Tuzno je to...
- P da, a svaki stih pocinje s recenicom " U ime Alaha, milosrdnog i suosjecajnog" - dodala sam.
Bio je zadovoljan s cinjenicom da sam procitala Kuran, te sam mu objasnila da sam ljubiteljica religijske literature.

Iza Aje Sofije nalazi se prekrasna mala ulica sa lijepim drvenim kucama i drvoredom. Uz jednu malu kucicu na podu sjedi covjek i popravlja stari molitveni tepih koji je stigao cak iz Austrije. Oko njega se smjestilo dvadesetak macaka (koje sam gotovo sve pomazila). To je radionica tepiha stara nekoliko stotina godina. Vlasnikov sin am opisuje znacenje svake pojedine sare. Vijuge na van oznacavaju zensku moc - zenske ruke na bokovima. Vijuge na gore opisuju musku moc - muske misice na rukama. Oni se nalaze u sredini karo oblika - znaci da zenska moc vlada kucom. Oblik nalik slovu S, znaci neka zlo zaobidje tu kucu... Ma ama bas i svaka sitnica ima svoje znacenje!
Muhamed se nasmijao na moj komentar i prisjetio se: - znas da su ljudi prije na istoku kupovali tkanine pa su poslije njima ogrtali kipove Djevice Marije u Evropi. Nisu znali da na svakoj pise "Alah je jedini Bog, a Muhamed je njegov prorok". Do prije 100 godina, toga je bilo u cijeloj Evropi...
Gledajuci covjeka koji je s velikom paznjom popravljao tepih bilo mi je drago da jos uvijek netko zna skrivena znacenja simbola na molitvenom tepihu. Bila bi takva steta da se to izgubi...
Isavsi dalje povremeno smo zastajkivali ispred arapskih kicenih zlatnih natpisa, koji se nalaze iznad mnogobrojnih prolaza. Muhamed bi se kod svakog odusevljeno uhvatio, a onda bi kratko zastao dok procita, te bi sa sjajnim pogledom u ocima poceo govoriti: - Neka Alah bude milostiv, a njegovo ime stovano ujutro i navecer, neka njegova prisutnost sja poput svijece u kuci, poput zvijezda u noci...- opisuje mi kako su se pisci trudili pismo uciniti sto vijugavijim iz ljubavi prema umjetnosti, kako bi istaknuli ljepotu pisma i svetost poruke...
A nas se duhovna diskusija nastavila...

Upitao me: - ima li Budizam raj i pakao?
-Postoji, ali to je zapravo stanje duse. Osoba koja razislja negativno, osjeca negativne emocije kao sto su ljutnja, ljubomora, strah, zapravo zivi u paklu. Pakao je stanje uma koji privlaci upravo takvu vrstu negativnih okolnosti, dogadjaja i osoba o kakvima osoba razmislja. Isto tako ako netko osjeca i razmislja pozitivno, desavaju mu se dobre stvari.
- Hmmm... Znaci potrebno je ciniti dobro. - zamisljeno je zakljucio Muhamed.
U pogledu sam vidjela da je nasao poveznicu s Islamom.
- Da, naravno. Budisti su zato miroljubivi, znaju da ce negativna djela dovesti do losih posljedica kad - tad. U ovom zivotu ili u slijedecem.
- A Dalaj Lama, kako ce to biti kad on umre. Da li ce to zaista biti on ili netko drugi?
- Biti ce on, - kazem.
- Ali, kako se to zna? - odmahivao je glavom kao da mu nije jasno.
- Pa takva intuitivnost se razvija putem meditacije. Sto vise meditiras osjetljiviji si za takvu vrstu informacija. Znas, zamisli kako su duge zime na Tibetu... Pa ti jgiji meditiraju 50, 60 godina u spiljama. Sigurno su pritom dosli do zanimljivih iskustava. -
Opisujem mu uz put neka svoja intuitivna iskustva i predvidjanja koja su se obistinila, a Muhamed sa zanimanjem klima glavom.
- Da - dosjetio se - u Islamu postoje Sufiji. Oni se bave misticnim oblikom Islama. Imaju posebne molitve u kojima se samo izgovara ime Bozje. Onda ih kasnije ljudi mogu probosti macem a da im nista nije.
- To se u Budizmu i Hinduizmu zovu Siddhi moci - misticne moci, za koje se kaze da ih svatko moze postici ako uporno i ispravno meditira. U katolicanstvu se to zove dar Duha svetoga, kada osoba progovara stranim jezicima, a moguca su i cudesna iscjeljenja. - dodala sam - Svidjaju mi se ti Sufiji!
Nasmijala sam se a Muhamed mi se pridruzio. Bili smo sve zadovoljniji poveznicama izmedju razlicitih religija.
Dosli smo do obale Bospora, gdje se moglo vidjeti koliko je Istanbul zapravo velik. Na stotine usidrenih tankera, zgrade do kuda ti pogled seze.
- Prekrasno - bio je odusevljen Muhamed, a ja sam pomislila sto je to prema nasem moru...
Za uspomenu smo se slikali, prvo ja pod zlatnom sjenicom, a zatim zajedno s morem u pozadini.
- Pricaj mi o regresiji. Kako to da ljudi mogu vidjeti tko su bili u proslom zivotu?
- Pa zapravo ne moras vjerovati u reinkarnaciju da bi vidio nesto u regresiji. Ja sam regresirala katolicke svecenike, psihijatre, znanstvenike ateiste. I svi su nesto vidjeli. U regresiji ljudi govore imena, prezimena, cak i adrese ljudi koji su nekad bili - a tocnost tih podataka se moze provjeriti, mnogi su se pronasli...
-Stvarno!? - vidjelo se da ga ta informacija malo muci.
Ipak na kraju smo zakljucili da je interesantno razmjenjivati razlicita iskustva i tocke gledista. To obogacuje dusu.
I tako... Mogla bih knjigu napisati samo o Istanbulu... Kilometri cvjetnih aleja uz obalu mora, fitnes sprave u parku na kojima vjezbaju penzici, hrpe voca i povrca, bogatasi i siromasi, ali svi veseli bez nervoze...
Pozdravih se, eto, s Muhamedom, mojim vodicem kroz Islam, oboje istih zelja za svjetskim mirom i razumijevanjem, samo pod drukcijim imenom...
Salam Aleikum!








nedjelja, 27. srpnja 2008.

Istanbul

Cudno je to, kad se jednom krene na put, kao da se otvara jedna nova dimenzıja, pradavna energija koja nas izvlaci iz dnevne rutine i vodi u nepoznato... Put ima svoja pravila i moramo se predati nepoznatım silama, bozanstvima koje nas cuvaju, koja nas vode i poducavaju putem susreta s osobama i mjesta koje nikada nısmo vidjeli...
Nakon nervoze i priprema u posljednjih nekoliko dana, cim sam se ukrcala u avion obuzeo me poznati mır prepustanja sudbini i beskrajna radost avanture, kako i prilici duplom Strıjelcu.
Turkish airlines se pokazala kao profesionalna kompanija gdje je sve u sekundu tocno. Malo sam se prepala ugledavsi postarıjı avion, ali hrana u njemu je bila najbolja do sad na avionskım letovima. Kolega Butkovıc bı u nedjeljnom Jutarnjem posvetıo bar pola strane opisu tih delicija. Svi koji me znaju, znaju i za gurmansku osjetljıvost mog nepca.
Dakle: sendvıc s feta sirom, svjezom rajcicom i krastavcem, salata sa piletinom uz paketic djevicanskog maslinovog ulja s limunom, za desert cokoladni mousse - savrsen, gorkast, kremast i ne pre sladak, kojı sam s gustom pojela iako nisam ljubıtelj slatkog. Sve je vrlo svjeze i ukusno, za nepovjerovat!
Kartu sam inace kupila preko Sai toursa, te je sve skupa ispalo oko 5500 kn, oko 2000 manje nego ostale kombınacıje. Jedan dan ostajem u Istanbulu, a kompanija je trebala osigurati hotel s 5 zvjezdıca i besplatno razgledavanje grada.
Dakle, hotel All Seasons u koji smo smjesteni, po mojoj procjeni ima oko 3 zvjezdice, ali fala Bogu, bar je cisto. Nemaju internet, pa sam krenula u mrak niz ulicu do internet cafea - na preporuku recepcionara - kao super uredjeno i sigurno mjesto za zenu. Dakle, udjem u taj mrak... unutra 10 debelih crnıh Turaka pred velikim ekranom u mukloj tisini gleda neku kladionıcu.
Svi me vide, ali nitko nista ne govori... Pitam se da li sam upala u neki mafijaski klan. Kad, iza skrivene recepcije proviri decko koji spava na tepihicu na podu,dize se i mamurno me pita sto hocu. I eto me!
Inace, Istanbul je ogroman i ljepljıvo vruc. Iz aviona kvartovi izgledaju kao mravinjaci na suhoj zemlji bez imalo zelenila. Gradi se zgrada do zgrade. Navodno grad ima 20 milijuna ljudi. To mi je prıcao Bosanac koji je sjedio do mene u avionu, a radi kao trener tenısa za darovitu djecicu u Turskoj. Bas se vracao sa teniskog kampa u Hrvatskoj sa svojim sticenıkom - buducim Turskim prvakom i njegovom mamom... Ipak, sanja o preseljenju u Zagreb, u Sarajevu su - kaze - ljudi pre depresivni, kriza je i ne vide buducnost...
Sutra cu malo u obilazak, iako mi je tip na recepciji rekao da nema nista besplatno, te se pravio lud na moju pricu o tome da to pise na sajtu od Turkısh aırlınesa. Vidjet cu ujutro...
Pozdrav svıma!

subota, 26. srpnja 2008.

Još priprema i susret s opaticom


U tisuću sitnica koje mi trebaju za Indiju, jedna od njih je viza. Baš me ne veseli što su Indijsku ambasadu preselili u Kulmersku ulicu, na Gornjem Prekrižju iznad Britanca. S obzirom da sam trenutno bez auta, uputila sam se busom u tu avanturu, ispitujući šofere koji vozi do te ulice. Nitko nema pojma. Nisam znala da su tu ulicu nedavno preimenovali pa zato nitko ne zna. I tako otkrih bus 102 (inače vozi i 101 samo jednu stanicu niže). Najbolje je ići busom 101 do Prekrižja na zadnjoj stanici. Zatim se ide još prema gore, te prva ulica lijevo - nizbrdo i na kraju prva ulica desno. Zaista je krasan pogled iz Kulmerske. Na zapadnu Medvednicu i Todorićevu vilu. A posebno je lijep pogled iz salona u Indijskoj ambasadi.
Dakle, bilo je još pola sata do polaska busa, te odlučih popiti neki sok po toj užasnoj vrućini. U blizini je jedino mjesta bilo uz vremešnu Časnu, koja je odmarala za malim okruglim stolom kafića.
Nasmiješim se u sebi i razmišljam o toj koincidenciji. Idem k opaticama (doduše Tibetanskim) i zato mi treba viza, a ovdje na putu do vize čeka opatica... Hmmm...
Upitah da li je slobodno, a ona se razveselila društvu. Dok sam naručivala piće, pitam i nju da li će što popiti. Kaže da bi jednu malu crnu kavu i čašu vode, uz srameći pogled poput djevojčice od tri godine. Tako je bila slatka!
U tren oka smo se mi raspričale o metodama prirodnog liječenja koje one prakticiraju u samostanu pa eto, neka budu zabilježeni ti biseri starinske mudrosti.
1. Recept za dugovječnost i jačanje krvnih žila
Kaže Časna:-Znate, kad sestre dođu umorne iz rada u vrtu, onako vruće, najbolja stvar koja im može pomoći ohladiti krvne žile i okrijepiti ih je popiti gutljaj hladne domaće rakije šljivovice iz frižidera. To odmah dovede cijelo tijelo u ravnotežu. Tako su naše sestre dugovječne, krepke, mogu raditi i preko 80 godina. Samo - nasmiješi se Časna - ne treba pretjerivati. Gutljaj, dva je dovoljno. U svemu treba imati mjeru.
2. Recept za bolestan želudac - čir, upala, gastritis itd...
Kaže Časna:- Kada nekoga boli želudac, a taj recept je i meni pomogao, treba se učiniti ovako:Kad se prvi put ujutro probudiš, tamo oko 4 sata (hm..) pokraj sebe moraš imati pripremljenu žlicu svježe narezane bokvice (trputac). To trebaš sažvakati sa malom žlicom meda i nastaviti spavati. Ta se kura radi 21 dan i zacjeljuje sve rane i bolesti u želucu.
3. Recept za natečene zglobove i uganuća
Kaže Časna:- Ako je netko uganuo nogu ili ga boli koljeno, neka učini ovako: Uzmite list kupusa. Mora biti što zeleniji, da je upio puno sunca. Zatim ga izvaljajte flašom ili drvenim valjkom, te namažite domaćom svinjskom masti. Zalijepite to na otečeni zglob ili koljeno, a taj će oblog izvući svu vrućinu i natečenost.
Kažem Časnoj kako trebaju otvoriti web stranicu i pisati takve recepte da se ne zaborave i da si ljudi pomognu. Oduševljeno me pogledala i složila se kako bi to bilo prekrasno i nadasve korisno ljudima.
Smijale smo se još nekim zgodama, kada je došao naš bus...
- Pa ja sam vam sada dužna za kavu- rekla je Časna na odlasku.
- Ma ne... To ide na Svemirski račun - odgovorim uz smješak.
- Na Božji račun - ispravi me Časna.
Složim se uz smješak i klimanje glavom... Sve je to ionako isto...

Put u Mcleod Ganj, Indija 27.8.2008.


Evo, sutra polazim na put i zaista se zahvaljujem svima na velikoj podršci.
Najljepša hvala na lijepim željama!
Bilo je naporno, raditi i spremati se, pogotovo po ovom ludom, promjenjivom vremenu. Iako mislim da je to dobra priprema za vruć Delhi i sezonu monsuna.
Avantura je počela samim pripremama, a posebno kupnjom karata za vlak u Indiji preko interneta. Dakle, diplomirala sam indijsku željeznicu, sve linije i stanice, sve dok nisam skužila kako se to ispunjava. Sad je lako... Dakle, za sve one koji se muče sa tim stranicama, pokoji savjet...
Treba se registrirati na http://www.irctc.co.in/ Nije teško. Ali kad krenete dalje, postaje naporno. Za put od Delhija do Pathankota (koji je najbliža destinacija vlakom do Mcleod Ganja) sistem će izbaciti tri vlaka. Meni ni jedan nije odgovarao jer svi polaze navečer iz Delhija, a moj avion slijeće iz Istanbula u tri ujutro. Trebalo je dosta istraživanja i gledanja na željezničku kartu Indije da shvatim da moram upisati i stanicu Chakki Bank, koja je svega desetak minuta vožnje udaljena od Pathankota, a do tamo vozi puno više vlakova. Tako sam našla svoj vlak. Dalje treba ispuniti koji "berth" hoćete, a unatoč mom dobrom znanju Engleskog, pojma nisam imala što je to... pa mi je onda sinulo da su to kreveti u vagonu, jer biram "sleeper" vagon. I tako upisah "upper berth". Zatim slijedi upisivanje osobnih podataka, broja putovnice (nema zezanja s Indijcima)... te zatim plaćanje. Tu sam imala najviše muke, jer od svih banaka navedenih, nigdje se ne spominje Master ili Visa... pa sam prečitavala dosta sajtova i blogova nebih li našla kako se to ispunjava. Dakle ključno je kliknuti na CITI PG. To znači Citibank (svjetski poznata banka i navodno najbolje obavlja inozemne transakcije na tom sajtu), a PG znači "paying gateway" - to jest, plaća se kroz tu banku. Klikne se na to, a onda se otvara opcija za kartice... kliknete da niste customer te banke... i opcija Master ili Visa... BINGO!
Nisam mogla vjerovati svojoj sreći! Ponosno sam naprintala slip.
Čemu ta radost oko karte za vlak, pitate se? Avion mi slijeće u 3, a vlak mi ide u 5.30. Uredi za prodaju karata se otvaraju u 8... Ali čak i da sam tamo u 8 postoji velika šansa da karata neće biti, čak i ako se pozovete na famoznu "tourist quotu". Milijarda Indijaca najviše putuje vlakom. Jednostavno nema mjesta za sve.
Zatim je počelo kopkati pitanje da li ću stići na taj vlak u 5.30. s aerodroma. Iskustva na netu su različita. Neki su uspjeli izaći s aerodroma u 2o minuta, neki su samo kofere čekali 2 sata.
Druga je stvar što na željezničkom kolodvoru navodno tražite svoj vlak barem sat vremena. Mora se obratiti isključivo portirima koji imaju crvenu traku oko glave. Sve je prepuno prevaranata, i glavni je savjet ignorirati svakoga tko vam prilazi. Na katu se nalazi turistički biro, a prevaranti u službenim odijelima s akreditacijama vas uvjeravaju da ured ne radi.
Dakle, to treba preživjeti... Zato učim par riječi Hindi - kako reći "Ne", "Makni se" itd. Navodno vas manje gnjave ako izgledate kao da ste već bili u Indiji, a to znači zblendati se s okolinom u kakvoj tunici i bezobrazno ignorirati raju. Sjećam se od zadnji put iz Puttapartija kako mi je to teško padalo, ali neizbježno je...
Još jedna opasnost su ekipa od njih dvojice. Jedan dolijeće i baca vam na cipele izmet, a drugi se pojavljuje i kaže da će vam to očistiti za lovu... Odurno... To spominje jako puno ljudi na netu.
Uglavnom, treba se izbjegavati pothodnik na ulazu u željeznički kolodvor. Tamo ih najviše ima...
Bože...pa to je džungla!
No, dakle...vlak... S obzirom na sve moguće prepreke...kupila sam još jednu kartu za kasniji polazak oko 15 sati. To je prvi vlak nakon jutra. Za svaki slučaj. I tako karta dođe samo 80 kuna, pa mi nije tako bitno.
Prvotno sam namjeravala ići avionom Deccan air iz Delhija do Dharamsale, što traje samo 2 sata, za razliku od 10 sati u vlaku. Međutim taj avion navodno često ne leti, zbog lošeg vremena u Dharamsali. Ta firma je poznata da ne refundira karte. To mi se činilo pre rizično... da čekam avion u 14 h, a da on ne poleti... pa opet vlak... a gubim tisuću kuna. Druga je stvar ta, što je nemoguće kupiti karte za Deccan preko interneta, iako na sajtu kaže da se može. To nije istina. Ovdje u Tushita centru ima puno dobrih informacija za Mcleod Ganj, pa i podaci agencije koja za vas može kupiti karte za Deccan. http://www.tushita.info/location.htm